Intervjuirati sportaša sportskim je novinarima uvijek zanimljivo i uzbudljivo, ali kao i u drugim područjima, uvijek imate zahvalne i manje zahvalne sugovornike. Hrvatski nogometaš Ante Vukušić (29) zasigurno spada u ovu prvu kategoriju: susretljiv, simpatičan, odmjeren i koncizan. Počeli smo od njegove trenutačne situacije.
Ante je najbolji igrač ljubljanske Olimpije, vodeće momčadi u slovenskoj ligi, a upravo je naš sugovornik pogotkom u prošlom kolu donio Olimpiji pobjedu nad glavnim konkurentom Mariborom.
– Derbiji su uvijek posebna priča, baš kako sam nekoć uživao u dresu Hajduka igrajući protiv Dinama, tako je bilo i sada. Drukčiji je naboj, a kad odlučite pobjednika, osjećaj je fenomenalan. Tom važnom pobjedom ne samo da smo Mariborčanima bodovno odmakli, već smo i psihološki u prednosti nakon tog trijumfa.
Vratili me u život
Ante igra sjajno, već je zabio 22 prvenstvena gola, od toga tri u nedjeljnoj 7:3 pobjedi protiv Triglava.
– Nakon godina i godina u krizi, napokon sam se pronašao. Zdravstveno sam konačno dobro, a na terenu se osjećam odlično. Olimpija mi je dala minutažu, kontinuitet i to se vidi. Velika mi je čast boriti se za naslov najboljeg strijelca, jasno da bih ga volio i osvojiti, ali najvažnije mi je da momčad osvoji naslov.
Olimpiju vodi Milan Mandarić, u kakvim ste odnosima s njim?
– Odličnim, puno mi znači njegova podrška. Kada sam dolazio u klub, s njim sam se o svemu dogovorio u pet minuta. Što god smo dogovarali, uvijek smo sve brzo riješili. Olimpija me vratila u život i zbog toga ću zauvijek biti zahvalan i klubu i gospodinu Mandariću.
Tijekom razgovora vratili smo se malo i u prošlost, a neizbježna je onda tema bila i Antin pogodak Anderlechtu u dresu Hajduka. Bilo je to 2010. godine, Splićani su igrali u skupini Europske lige (što do danas nisu ponovili, nap. a.), vodio ih je Antin najdraži trener Stanko Poklepović, a pobjedu je u 95. minuti utakmice donio upravo Vukušić, tada golobradi momak.
– Uh, kad se toga sjetim, bilo je fantastično. Neki moji prijatelji i članovi obitelji su mi poslije prepričavali da su već otišli sa stadiona kako bi izbjegli gužvu, a onda odjednom – lom! Kažu da se čulo i osjetilo kao da je potres! Takve stvari dožive se jednom u životu.
Ostao je sačuvan i legendarni uzvik Drage Ćosića u tom deliriju: “Vukušiću Ante, sinjski dijamante!” Koliko ste puta to gledali na YouTubeu?
– Ha-ha! Puno se puta to gledalo... Moram vam priznati da sam i svojoj kćeri to znao pokazivati – s osmijehom se prisjeća Ante pa dodaje: – Nakon toga ljudi više nisu uzvikivali za mnom “Ante”, nego “dijamante”.
Kako Hajduk vidite danas?
– Iskreno, tužno mi je kad vidim u kakvoj je situaciji. Svake godine ista priča, najavljuje se borba za vrh, a onda vrlo brzo sve to splasne. Gledao sam Hajduk u posljednjih nekoliko utakmica i moram priznati da mi neke stvari nisu jasne. Primjerice, Hajduk se na Poljudu brani igrajući protiv momčadi koje bi, objektivno gledajući, trebao bez problema pobijediti. Ne mislim nikoga podcjenjivati, momčadi poput Gorice i Lokomotive su čvrste i snažne, ali Hajduk bi takve suparnike morao pobjeđivati.
Ne sviđa mu se klupska politika.
– Previše se novca troši na strance, dovedu tri-četiri strana igrača, potroše za njih previše novca, a onda ih nakon nekoliko mjeseci tjeraju iz kluba. Znam da je mnogima lijepo doći u Split, uživati u predivnom gradu, moru i odličnim navijačima, ali oni nemaju taj dišpet u sebi, ne znaju što Hajduk znači ljudima iz Dalmacije. Mislim da ima puno naših mladih igrača koji bi puno više grizli, kojima bi taj dres bio svetinja, baš kao što je bio i meni.
Zašto ste otišli u Pescaru?
– Nije to bila moja želja, klubu je trebao novac i morao sam otići. Iskreno, Pescara mi nije nimalo odgovarala. Bio sam premlad, liga prejaka, a momčad se borila za ostanak i nije igrala nogomet kakav sam navikao igrati u Hajduku. I kad igrate vani, nemaju za vas strpljenja, nekoliko lošijih utakmica i prekriženi ste.
Kobna automobilska nesreća
Ante je godinama tražio formu, a onda se 2017. godine dogodilo nešto što mu je sve preokrenulo.
– Igrao sam za ruski Tosno i liječnici su otkrili da sam živio i igrao četiri-pet godina s jednim plućnim krilom! Kasnijom rekonstrukcijom došli smo do zaključka da mi se to dogodilo zbog jedne prometne nesreće koju sam davno sa suprugom imao na autocesti. Tada nisam pojma imao što se dogodilo, mislio sam da sam dobio udarac i da je to to, ali pokazalo se da sam ostao bez dijela pluća i da se tu nakupio zrak. Liječnik u Rusiji koji me operirao rekao mi je da sam svojevrsni fenomen, da je s time i običnom čovjeku teško živjeti, a kamoli sportašu – prepričava Ante i nastavlja:
– Bilo mi je zaista teško igrati, pogotovo u ljetnim mjesecima kad je bilo vruće. Brzo sam se umarao, osjećao malaksalost, a nisam znao zbog čega je to tako. Liječnik mi je također rekao da se s time gubi i na koncentraciji, nemate kisika u mišićima... Nije mu bilo jasno kako sam godinama mogao tako igrati. Tada je preda mnom bila odluka hoću li se boriti ili prekinuti karijeru. Sjeo sam sa svojom obitelji i dogovorio se da nastavljam. Operiran sam, imao stanku od pet-šest mjeseci i u tom razdoblju pomogli su mi vjera u Boga, molitva i obitelj. Sad sam zdrav i, sudeći prema ovoj sezoni, spreman za velike stvari.
Sanjate li još reprezentaciju?
– U njoj sam već bio, poznajem mnoge igrače koji danas u njoj igraju, to je vrhunac karijere, šlag na tortu. Međutim, ne guram se, znam koliko je konkurencija jaka i kako se teško dolazi do reprezentacije. Mogu samo reći da se odlično osjećam, pucam od snage i koncentriram se samo na svoju igru pa ćemo vidjeti. Ovo što mi se sad događa prije dvije godine mogao ni zamisliti – zaključio je Ante.
Ante je u braku sa suprugom Ratkom, a imaju dvije kćeri: Irinu (5) i Emu (1).
– Obitelj mi puno znači i tek sad kad je bila stanka zbog koronavirusa shvatio sam koliko je lijepo imati vremena za uživanje s najdražima. Inače, imam puno obveza i treninga pa nemam toliko vremena za njih koliko bih htio, zato mi je ova stanka i dobro došla – zaključio je Dijamant.