Rekavši što uistinu misli o boksu, jedini
aktualni boksački svjetski prvak među Hrvatima uzburkao je duhove.
Stipe Drviš tvrdi što i većina protivnika
borilačkih sportova – boks nije plemenita, već gladijatorska
vještina i sredstvo za zarađivanje za život. Takav stav ide
u prilog moralistima koji kažu da je bogohulno baviti se nečim
što legalizira namjeru da se suparnik ozlijedi.
– Boks nije zdrav sport i premda ga zovu plemenitom
vještinom, nema veze s plemenitošću. Kako uopće
plemenito može biti 12 rundi primati ili zadavati udarce u glavu?
Dogodi li se izljev krvi u mozak, jedan udarac može te učiniti
invalidom.
Još je Stipe dodao da mu je već puna kapa svega, da želi
normalno živjeti.
– Kada sam shvatio kakvi se ljudi vrte oko boksačkog biznisa,
zgadilo mi se. U boksačkom miljeu puno je ljudi negativne energije,
puno je “bandi”. Prošao sam sve i nitko
mi ne može reći da je sve čisto. Srećom, snašao sam se u
tome i izvukao najbolje, a sve je moglo za mene i lošije
proći. Bit ću najsretniji čovjek na svijetu kad se prestanem baviti
boksom, a taj je trenutak vrlo blizu.
Posljednja opasnost
Za Drviša bi nedjeljna borba u Perthu, s Australcem Greenom,
mogla biti posljednja konkretna opasnost za njegovo zdravlje. No,
zapravo, nikad se ne zna kada se kasnije u životu može pojaviti
neurološki problem kao posljedica svih udaraca primljenih u
karijeri.
U boksu jest manje smrtnih slučajeva nego u sportovima kao
što su biciklizam, padobranstvo, motociklizam i jahanje, no
zato su trajne ozljede mozga veće. U Britanskoj medicinskoj asocijaciji
tvrde da su bivši boksači podložniji ubrzanijem starenju
mozga i bolestima mozga kao što su Alzheimer i Parkinson.
Mnogi su borci osudili Drviša što pljuje po
tvrdoj korici kruha koju jede i po sportu koji ga je učinio
uspješnim i poznatim. Stipe pak na to uporno ponavlja:
– Ne pljujem ja po boksu, već samo kažem da boks nije zdrav i
da nema veze s plemenitošću. Štoviše,
ja sam boksu iznimno zahvalan jer sam njime riješio vlastitu
egzistenciju.
S javnom kritikom Drviševa stava prvi se javio Željko
Mavrović, bivši europski prvak. Hrvatski je Irokez, kaže,
pronašao ono što je u boksu plemenito.
– S pomoću boksa, koliko god to zvučalo proturječno,
pronašao sam vlastitu duhovnost. Do nje i ne
možeš drukčije nego kroz fizičku stvarnost. Hoćeš
li biti drvodjelja kao Isus ili boksač, svejedno je, jer fizička bol i
odricanja za mnoge su bili put do duhovnosti. Na Istoku su gotovo sve
meditativne discipline proizašle iz borilačkih
vještina.
Bolom, odricanjem i neugodnim situacijama došao sam do
vlastitog duhovnog odredišta.
Mavrović upozorava Stipu da život poslije sportske karijere zna biti
suroviji od onoga u ringu.
– Sada ga još tetoše, maze jer je
prvak, no sutra to neće biti slučaj. Baš me zanima kako će
se postaviti kada mu netko nešto ne plati ili ga prevari u
poslu. Ponekad je disciplina življenja i poslovanja puno opasnija od
sporta te i sam katkad kažem: “Joj, da mi se vratiti u
sport”. Kad si sportaš, nemaš ni brige
ni odgovornosti jer oko tebe postoji tim ljudi, a tvoje je samo da
odradiš dva treninga na dan.
Odluka na svadbi
Drviš kaže da tijekom karijere nije želio
razmišljati o štetnosti sporta kojim se bavi.
Mavrović je razmišljao već na startu, ali ga je ohrabrio
susret s jednim običnim čovjekom.
– Kad mi je bilo 16 godina i spremao sam se za neko juniorsko
prvenstvo, na jednoj svadbi upoznao sam obična čovjeka i izrekao mu
svoju dvojbu: “Boks je opasan, ne znam bih li se time trebao
baviti?”. Čovjek mi je odgovorio: “Ne budi lud,
nemoj odustati. Ja se već 15 godina penjem na stupove, postavljam
visokonaponsku struju. Vrlo često stepe me struja, već sam lud od toga.
No, ne poznajem nijednu profesiju koja je potpuno bezopasna”.
Tako je Željko ostao u boksu i postao slavna Šaka sa
Srednjaka. Shvatio je da je vrhunska utreniranost najbolji
štit od ozljeda.
I naš proslavljeni majstor slobodne borbe Mirko Filipović
imao je svoje dvojbe, no zdravlje je čuvao treningom izdržljivosti i
snage dovedenim do savršenstva. Cro Cop stoga zna kazati:
– Ono što laicima sa strane izgleda za život
opasno za vrhunski je utreniranog čovjeka rutina. Dakako, nikad nije
jednako opasno igrati nogomet i boriti se u kavezu, no za vrhunski
spremnog borca opasnost je u borilištu minimalna –
kaže čovjek koji je protiv Gonzage ovog proljeća doživio stravičan
nokaut.
No, slobodna je borba po mišljenju mnogih bezopasnija od
onoga čime se Mirko prije bavio (K-1 verzija kick-boxinga), ali i od
profesionalnog boksa. Amaterski boks je zaštićeniji jer
borci u ringu imaju kacige. U olimpijskom te-kvon-dou pak, osim kaciga,
imaju i zaštitni pojas s prednje strane torza. To su
sigurnosni standardi koje je tražio Međunarodni olimpijski odbor i bez
kojih ova dva borilačka sporta danas ne bi bila olimpijska.
Organizacije koje se bave priređivanjem borbi u takozvanoj
mješovitoj borilačkoj vještini (MMA –
mixed martial arts), a najjače su Pride i UFC, ponose se time
što u slobodnoj borbi donedavno nije bilo žrtava. No, prije
dva tjedna preminuo je jedan američki borac, pa se pokrenula rasprava
koliko je MMA doista opasan. Iz podrobnih analiza proizašlo
je da je slobodna borba manje opasna od boksa jer ima manji broj
nokauta, a time i manji rizik od traumatična djelovanja na mozak.
Doduše, kada je u pitanju slobodna borba, često se mogu čuti
sljedeći komentari:
– Oni polugama pokušavaju jedan drugome slomiti
ruku ili nogu! Oni guše jedan drugoga sve do nesvijesti!
923 smrtna slučaja
U Italiji su na Neuropsihološkoj klinici
sveučilišta u Genovi proučavali opasnost od
pokušaja gušenja. Došli su do
zaključka da su džudaši (a oni najviše rade
poluge i gušenja) manje ugroženi od profesionalnih boksača.
– Premda kod blokiranja dovoda zraka u mozak uvijek postoji
opasnost, dugotrajnih posljedica zbog tih zahvata u džudu je vrlo malo.
Od Drugog svjetskog rata do studenoga 2007. godine dokumentirana je
smrt čak 923 boksača u profesionalnom boksu. Najviše boksača
umire u SAD-u, a potom u Engleskoj, odnosno u New Yorku i Londonu.
Podatak je to iz “Journal of Combative Sport” u
kojem prate povijest boksačkih smrti još od 1732. Do 80
posto smrti boksača dogodilo se zbog ozljede glave, mozga ili vrata, 12
posto zbog kardioloških stanja te osam posto zbog svih
ostalih uzroka. Otprilike 75 posto fatalnih incidenata začeto je u
ringu, što znači da je netko bio nokautiran i nije ustao, 25
posto fatalnih incidenata počelo je nakon što je boksač
napustio ring, a kod pet posto nije bilo vidljivih znakova
pogoršanja sve do tjedna ili više nakon
posljednje borbe.
Svega toga svjestan je naš najbolji boksač amater Marijo
Šivolija koji kaže:
– U svakom sportu, a ponajprije u borilačkom, treba znati na
vrijeme stati. Na žalost, mnogi nisu otišli na vrijeme, nisu
zadovoljili apetite, pa su išli dalje. Ulazili su u ring a
da za to psihofizički nisu bili spremni, pa su boksu napravili
antireklamu.
Za takve, a među njima je i najveći od najvećih (Muhammad Ali), kažu da
su u ringu ostali rundu previše. A što je s onima
koji u ring ulaze prerano? O tome govori Leonard Pietraj, stručnjak za
rad s mladima i trener profesionalca Marija Preskara.
– K meni su u dobi od 14 do 15 godina došla
dvojica vrlo nadarenih košarkaša koji su svoj
sport napustili zbog stalnih ozljeda. U godinu dana kod mene nisu imali
nijednu. S djecom i mladeži radimo uz liječničke preglede i
zaštitnu opremu, a u borbe ulaze tek kada su spremni. Ako se
ne osjećaju dobro, toga dana neće trenirati – kaže Pietraj
dodajući da odnedavno u svojoj dvorani ima petogodišnju
boksačicu.
Djevojčicu su doveli roditelji jer se silno želi boriti. Zar to nije
najbolji protuargument teoretičarima neodrživosti boksa?
Manja smrtnost u boksu nego u jahanju
Otkad je boksa, postoje i inicijative za njegovo ukidanje. No, on i dalje postoji zbog samo dva razloga. Prvi je da ljudi žele boksati, a drugi je da ljudi žele gledati one koji se žele tući. Boks jest opasan sport, rizik od ozljeda i smrti uvijek postoji, no na ljestvici smrtnosti još uvijek je puno niže od mnogih neborilačkih sportova. Amerikanci su u časopisu Fight Sport objavili podatak da je u 2006. godini puno više nego u boksu (10) smrtnih slučajeva bilo u američkom footbalu (11), jahanju (23), motociklizmu (77), zmajarstvu (169), alpinizmu (308), padobranstvu (370) i ronjenju (1100). (db)