Plemenita vještina u nokdaunu

Rekavši što uistinu misli o boksu, jedini aktualni boksački svjetski prvak među Hrvatima uzburkao je duhove. Stipe Drviš tvrdi što i većina protivnika borilačkih sportova – boks nije plemenita, već gladijatorska vještina i sredstvo za zarađivanje za život. Takav stav ide u prilog moralistima koji kažu da je bogohulno baviti se nečim što legalizira namjeru da se suparnik ozlijedi.
– Boks nije zdrav sport i premda ga zovu plemenitom vještinom, nema veze s plemenitošću. Kako uopće plemenito može biti 12 rundi primati ili zadavati udarce u glavu? Dogodi li se izljev krvi u mozak, jedan udarac može te učiniti invalidom.

Još je Stipe dodao da mu je već puna kapa svega, da želi normalno živjeti.
– Kada sam shvatio kakvi se ljudi vrte oko boksačkog biznisa, zgadilo mi se. U boksačkom miljeu puno je ljudi negativne energije, puno je “bandi”. Prošao sam sve i nitko mi ne može reći da je sve čisto. Srećom, snašao sam se u tome i izvukao najbolje, a sve je moglo za mene i lošije proći. Bit ću najsretniji čovjek na svijetu kad se prestanem baviti boksom, a taj je trenutak vrlo blizu.

Posljednja opasnost
Za Drviša bi nedjeljna borba u Perthu, s Australcem Greenom, mogla biti posljednja konkretna opasnost za njegovo zdravlje. No, zapravo, nikad se ne zna kada se kasnije u životu može pojaviti neurološki problem kao posljedica svih udaraca primljenih u karijeri.
U boksu jest manje smrtnih slučajeva nego u sportovima kao što su biciklizam, padobranstvo, motociklizam i jahanje, no zato su trajne ozljede mozga veće. U Britanskoj medicinskoj asocijaciji tvrde da su bivši boksači podložniji ubrzanijem starenju mozga i bolestima mozga kao što su Alzheimer i Parkinson.  



Mnogi su borci osudili Drviša što pljuje po tvrdoj korici kruha koju jede i po sportu koji ga je učinio uspješnim i poznatim. Stipe pak na to uporno ponavlja:
– Ne pljujem ja po boksu, već samo kažem da boks nije zdrav i da nema veze s plemenitošću. Štoviše, ja sam boksu iznimno zahvalan jer sam njime riješio vlastitu egzistenciju.
S javnom kritikom Drviševa stava prvi se javio Željko Mavrović, bivši europski prvak. Hrvatski je Irokez, kaže, pronašao ono što je u boksu plemenito.  
– S pomoću boksa, koliko god to zvučalo proturječno, pronašao sam vlastitu duhovnost. Do nje i ne možeš drukčije nego kroz fizičku stvarnost. Hoćeš li biti drvodjelja kao Isus ili boksač, svejedno je, jer fizička bol i odricanja za mnoge su bili put do duhovnosti. Na Istoku su gotovo sve meditativne discipline proizašle iz borilačkih vještina.

Bolom, odricanjem i neugodnim situacijama došao sam do vlastitog duhovnog odredišta.
Mavrović upozorava Stipu da život poslije sportske karijere zna biti suroviji od onoga u ringu.
– Sada ga još tetoše, maze jer je prvak, no sutra to neće biti slučaj. Baš me zanima kako će se postaviti kada mu netko nešto ne plati ili ga prevari u poslu. Ponekad je disciplina življenja i poslovanja puno opasnija od sporta te i sam katkad kažem: “Joj, da mi se vratiti u sport”. Kad si sportaš, nemaš ni brige ni odgovornosti jer oko tebe postoji tim ljudi, a tvoje je samo da odradiš dva treninga na dan.
Odluka na svadbi
Drviš kaže da tijekom karijere nije želio razmišljati o štetnosti sporta kojim se bavi. Mavrović je razmišljao već na startu, ali ga je ohrabrio susret s jednim običnim čovjekom.
– Kad mi je bilo 16 godina i spremao sam se za neko juniorsko prvenstvo, na jednoj svadbi upoznao sam obična čovjeka i izrekao mu svoju dvojbu: “Boks je opasan, ne znam bih li se time trebao baviti?”. Čovjek mi je odgovorio: “Ne budi lud, nemoj odustati. Ja se već 15 godina penjem na stupove, postavljam visokonaponsku struju. Vrlo često stepe me struja, već sam lud od toga. No, ne poznajem nijednu profesiju koja je potpuno bezopasna”.

Tako je Željko ostao u boksu i postao slavna Šaka sa Srednjaka. Shvatio je da je vrhunska utreniranost najbolji štit od ozljeda.
I naš proslavljeni majstor slobodne borbe Mirko Filipović imao je svoje dvojbe, no zdravlje je čuvao treningom izdržljivosti i snage dovedenim do savršenstva. Cro Cop stoga zna kazati:
– Ono što laicima sa strane izgleda za život opasno za vrhunski je utreniranog čovjeka rutina. Dakako, nikad nije jednako opasno igrati nogomet i boriti se u kavezu, no za vrhunski spremnog borca opasnost je u borilištu minimalna – kaže čovjek koji je protiv Gonzage ovog proljeća doživio stravičan nokaut.



No, slobodna je borba po mišljenju mnogih bezopasnija od onoga čime se Mirko prije bavio (K-1 verzija kick-boxinga), ali i od profesionalnog boksa. Amaterski boks je zaštićeniji jer borci u ringu imaju kacige. U olimpijskom te-kvon-dou pak, osim kaciga, imaju i zaštitni pojas s prednje strane torza. To su sigurnosni standardi koje je tražio Međunarodni olimpijski odbor i bez kojih ova dva borilačka sporta danas ne bi bila olimpijska.

Organizacije koje se bave priređivanjem borbi u takozvanoj mješovitoj borilačkoj vještini (MMA – mixed martial arts), a najjače su Pride i UFC, ponose se time što u slobodnoj borbi donedavno nije bilo žrtava. No, prije dva tjedna preminuo je jedan američki borac, pa se pokrenula rasprava koliko je MMA doista opasan. Iz podrobnih analiza proizašlo je da je slobodna borba manje opasna od boksa jer ima manji broj nokauta, a time i manji rizik od traumatična djelovanja na mozak. Doduše, kada je u pitanju slobodna borba, često se mogu čuti sljedeći komentari:
– Oni polugama pokušavaju jedan drugome slomiti ruku ili nogu! Oni guše jedan drugoga sve do nesvijesti!

923 smrtna slučaja
U Italiji su na Neuropsihološkoj klinici sveučilišta u Genovi proučavali opasnost od pokušaja gušenja. Došli su do zaključka da su džudaši (a oni najviše rade poluge i gušenja) manje ugroženi od profesionalnih boksača.
– Premda kod blokiranja dovoda zraka u mozak uvijek postoji opasnost, dugotrajnih posljedica zbog tih zahvata u džudu je vrlo malo.

Od Drugog svjetskog rata do studenoga 2007. godine dokumentirana je smrt čak 923 boksača u profesionalnom boksu. Najviše boksača umire u SAD-u, a potom u Engleskoj, odnosno u New Yorku i Londonu. Podatak je to iz “Journal of Combative Sport” u kojem prate povijest boksačkih smrti još od 1732. Do 80 posto smrti boksača dogodilo se zbog ozljede glave, mozga ili vrata, 12 posto zbog kardioloških stanja te osam posto zbog svih ostalih uzroka. Otprilike 75 posto fatalnih incidenata začeto je u ringu, što znači da je netko bio nokautiran i nije ustao, 25 posto fatalnih incidenata počelo je nakon što je boksač napustio ring, a kod pet posto nije bilo vidljivih znakova pogoršanja sve do tjedna ili više nakon posljednje borbe.

Svega toga svjestan je naš najbolji boksač amater Marijo Šivolija koji kaže:
– U svakom sportu, a ponajprije u borilačkom, treba znati na vrijeme stati. Na žalost, mnogi nisu otišli na vrijeme, nisu zadovoljili apetite, pa su išli dalje. Ulazili su u ring a da za to psihofizički nisu bili spremni, pa su boksu napravili antireklamu.  
Za takve, a među njima je i najveći od najvećih (Muhammad Ali), kažu da su u ringu ostali rundu previše. A što je s onima koji u ring ulaze prerano? O tome govori Leonard Pietraj, stručnjak za rad s mladima i trener profesionalca Marija Preskara.

– K meni su u dobi od 14 do 15 godina došla dvojica vrlo nadarenih košarkaša koji su svoj sport napustili zbog stalnih ozljeda. U godinu dana kod mene nisu imali nijednu. S djecom i mladeži radimo uz liječničke preglede i zaštitnu opremu, a u borbe ulaze tek kada su spremni. Ako se ne osjećaju dobro, toga dana neće trenirati – kaže Pietraj dodajući da odnedavno u svojoj dvorani ima petogodišnju boksačicu.
Djevojčicu su doveli roditelji jer se silno želi boriti. Zar to nije najbolji protuargument teoretičarima neodrživosti boksa?

Otkad je boksa, postoje i inicijative za njegovo ukidanje. No, on i dalje postoji zbog samo dva razloga. Prvi je da ljudi žele boksati, a drugi je da ljudi žele gledati one koji se žele tući. Boks jest opasan sport, rizik od ozljeda i smrti uvijek postoji, no na ljestvici smrtnosti još uvijek je puno niže od mnogih neborilačkih sportova. Amerikanci su u časopisu Fight Sport objavili podatak da je u 2006. godini puno više nego u boksu (10) smrtnih slučajeva bilo u američkom footbalu (11), jahanju (23), motociklizmu (77), zmajarstvu (169), alpinizmu (308), padobranstvu (370) i ronjenju (1100). (db)