Pogled u nebo između dana i noći rekao je sve. Oproštaj ili molitva? Sasvim svejedno. Važno je bilo spasiti glavu. Helikopter u zraku, suzavac u očima, panični trk spasa, horde izbezumljenih očiju, pendreci koji su vitlali iznad glava, neke pjesme od prije pola stoljeća na ustima i mučnina. Poraz? Tko je uopće mislio na poraz...
- Ma, što da ti kažem, tko nakon ovoga uopće može misliti na sport. Ljudi su mi padali pod noge - kazao je Mile Smodlaka, sidrun hrvatske reprezentacije.
Ili Samir Barač, sa zakrvavljenim očima punim suza.
- Volim hrvatske navijače, oni su mi sve, ali ovo, ovo je previše. Ovo ne pripada ovom sportu. Obitelj mi je bila na tribinama, pitao sam se što je s njima - jecao je.
Stampedo je krenuo, oči su pekle, a želudac je tražio iskupljenje. Jer i mi smo navijači. Oni su imali kockaste dresove, navijali su za pravu stranu u najvećoj utakmici naših prostora. I ta, prava strana, učinila je krivi korak. Naša strana...
Kranj je te nedjelje bio Hrvatska u malom. U njega su pristigli navijači iz cijele domovine. Bilo ih je od Đakova do Dubrovnika. Pjesma i traženje krivih. Vaterpolo? Vaterpolo je bio u drugom planu. Tražila se pobjeda i neka vrst osvete. Gotovo tri sata uoči utakmice među stotinjak hrvatskih navijača pokušao je proći naivac sa šalom jugoslavenske reprezentacije. Pao je pokošen prvim udarcem nogom, cipelarenje je nastavljeno, udarena mu je i žena, pala je preko žardinijere. Na kraju je 40-godišnjak završio skinut do gola.
Tu je, zapravo, počelo i slika jednog divnog dana, slika šalova koji su virili iz mnoštva automobila od Zagreba do Kranja počela se urušavati u najcrnjem primitivizmu. Hrvati su zagospodarili Kranjem u nepuna dva sata. Mnogi bez ulaznica (20 eura), no opijeni željom da budu na tribini. Slovenske policije još uvijek nije bilo nigdje!
Zato smo valjda trebali sve nadoknaditi u Kranju. Slovenski organizatori uoči utakmice shvatili su da bi prebukirane tribine mogle stvoriti problem. Pa su odlučili zatvoriti vrata za one bez ulaznica, ali i za neke koji su ih imali. Usput su još prije zabranili točenje alkohola u obližnjim gostionicama (kazna je bila 250.000 kuna!), što je samo dodatno razbjesnjelo hrvatske navijače. Oni su za divno čudo bili kao jedan, jedan uz drugog šetali su se momci s Hajdukovim i Dinamovim majicama. Bit će valjda sve dobro, pomislili smo...
No, prvi je put zaiskrilo kad je slovenska policija izašla s konjima na ulicu. Nastao je metež, stvorio se kordon, no odmah je bilo jasno da su Slovenci neorganizirani i da ih je - malo!
Na stadionu sve je bilo hrvatsko. Od pjesama do majica. Srpskih navijača nije se ni čulo ni vidjelo. Ipak, veleposlanik Hrvatske u Sloveniji Celestin Sardelić dva je puta preko razglasa umoljavao za razum. Razuma je međutim bilo malo.
Tijekom utakmice Slovenci su sproveli 30-ak srpskih navijača i smjestili ih u novinarsku ložu!? Još jedan nevjerojatan propust - što uopće navijači imaju raditi u novinarskoj loži? Dok je srpska navijačica prilično iritantnoga glasa probijala uši vašeg novinara, poraz Hrvatske nakon produžetaka postao je realnost. Hrvatski navijači spazili su srpske u novinarskoj loži i jurnjava je počela. Neki, koji nisu mogli na stadion, preskočili su obližnju ogradu i napravili potpuni nered u novinarskoj loži. Netko je čak i pao s tribina. Sardelić je neuspješno molio za mir, no stolovi su se trgali, stolice su letjele zrakom. Stradao je čak i Jura Ozmec s HTV-a, koji je privodio prijenos kraju. Tko ga pita što je naš. Dubravko Šimenc molio je navijače da ne napadaju policiju, iako je sve bila utopija. Policijske sirene zlokobno su trubile pretvarajući metež u ludilo...
Policijski helikopter parao je zrak. Dok se dan pretvarao u noć gubili smo se u razmišljanjima je li kriv naš primitivizam ili samo 29 slovenskih specijalaca na utakmici visokog rizika. Ili je rizik biti Hrvat, ne biti divljak i samo - voljeti sport?
KRANJ Tvrtko Puljić