Po dvije pobjede za ona dobra stara vremena

Bile su to osamdesete, svi su nosili bijeli šal, Dinamo je bio veliki klub i još veći simbol, rođeni su Bad Blue Boysi. Cibona je bila europski prvak, u Zagrebu je igrao Dražen Petrović. Trčalo se u Kulušić slušati Johnnyja, Veselko Tenžera nenadmašno je pisao, a Zagreb je bio miran, predivan grad. Grad koji je imao dušu...

Nešto više od dva desetljeća kasnije, u jednom ludom vremenu u kojem se gubi glava za krivi pogled, u gradu koji je izgubio šarm, u dvoranu koja nosi ime po tragično preminulom košarkaškom Mozartu, sutra će doći slavni Makabi. Čekat će ga nejaka Cibona s ambicioznim trenerom, bez BBB-a kojih od tih divnih vremena i nema na Ciboninim utakmicama, ali s ogromnim motivom, da igra i za Dražena.

A tamo u Maksimiru, na nekomfornijem i sablasnijem Dinamovu stadionu, plavi će dočekati NEC.

Na sjeveru će biti Bad Blue Boysi. Nadamo se samo da sutra neće mjeriti “visinu kukuruza”, da u drugoj minuti neće pobacati sve baklje u NEC-ov šesnaesterac, da im Mamić i policija neće biti najvažnije mete, već da će navijanjem nositi plave.

Dolje na travnjaku ne treba od Ivankovićeve momčadi očekivati bajan nogomet, no Nizozemci su suparnik po mjeri, Dinamo može “odservirati” preko NEC-a tu meč-loptu. U Čatežu se na treningu išlo sto na sat, Bišćan je bio ratoboran, Morales maštovit, Mandžukić raspoložen, vrijeme je za jednu veliku večer.

Pa nije nam zabranjeno sanjati dvije pobjede, za ona neka dobra, stara vremena.