Pokojni Cikatić mi je rekao : 'Zar ćeš jednog dana to reći svom djetetu'

Pandemija koronavirusa “prizemljila” je i NBA skaute, tragače za košarkaškim talentima koji spadaju u najfrekventnije avioputnike na svijetu. Jer, nema te zemlje pa ni ovozemaljske zabiti u koju oni neće otputovati pročuje li se da tamo ima tinejdžer neslućenih potencijala... No, baš kao i mnogi drugi, i NBA izviđači u proteklom su razdoblju radili od kuće. Činio je to iz svog doma i dugogodišnji skaut Chicago Bullsa Ivica Dukan (63) koji nam se na dogovoreni dan javio nakon što je na TV-u gledao dvije utakmice španjolskog prvenstva.

– U ovom dijelu godine se ionako puno toga radi preko videozapisa, no problem je što ja sa šefovima nisam zajedno već sve radimo preko Zooma, a ja volim ljude gledati u lice kada im nešto raportiram. Osim toga, nama ovogodišnji draft počinje tek 16. listopada, a uvijek je bio potkraj lipnja, pa imamo puno vremena za koje se pitamo što raditi. U takvim okolnostima može se dogoditi i “overscouting”, da vidite i ono što ne biste trebali vidjeti. A ja najviše vjerujem svojem instinktu, koji me vrlo rijetko prevari.

Dakle, igrača je ipak nužno gledati uživo, bez obzira na to što se danas gotovo svaka utakmica može naći na internetu?

Neusporedivo je bolje kada gledate nekoga uživo. Zapravo, ja ga volim vidjeti barem jednom-dvaput uživo, nakon čega mi je lakše pratiti ga na videosnimkama jer mu znam govor tijela.

Što sve NBA skaut prati kada dođe na utakmicu?

Pravi talent odmah upadne u oči. Već na prvu vidite visinu, razinu atletizma i vještina, a potom i razinu energije, koliko je netko u utakmici. Kada uočite talent, pratite neke druge stvari. Zapravo, pratite kako se igrač razvija.

Je li vam se dogodilo da vam je netko sa 16 izgledao kao supertalent, a da s 19 to više nije bio?

Kako ne, ali i suprotno tome. Recimo, neki klinci koji na prvu nisu izgledali kao supertalenti, otišli su u Europu i postali vrhunski igrači. Inače, danas je puno teže skautirati jer NBA klubovi uzimaju igrače prerano pa je mogućnost za pogrešku veća. Prvi put vidite klinca sa 16 godina, a s 19 ga uzmete na temelju onoga što bi on trebao biti s 25. No, to je veliko pitanje hoće li on to što očekujete doista i postati. Kada sam ja došao u NBA ligu, većina američkih igrača je s koledža izlazila s 22 godine, što je značilo da imate priliku igrača gledati četiri godine, pa na njemu “magistrirate”. Tada je bila puno manja mogućnost za pogrešku.

U razgovoru vođenom prije pet godina, Dukan je rekao da je za američkog igrača koji želi igrati u NBA ligi bolje otići u Europu nego čekati igrajući u razvojnoj NBDL ligi. No, čini se da se s takozvanom G-ligom nešto promijenilo.

G-liga je puno kvalitetnija od bivše NBDL lige. Tu je puno igrača koji su na rubu NBA lige, ali i onih koji su izabrani u prvom krugu drafta, ali trenutačno ne igraju u svojim NBA momčadima nego za njihove razvojne momčadi u G-ligi. Osim toga, tu je i novost koja kaže da srednjoškolci koji ne žele na faks ne idu u Europu nego dolaze u G-ligu i tu čekaju svoju NBA priliku. A sve te momčadi nastoje igrati istim stilom i sustavom kao i njihova prva momčad. Kada je razvojna liga tek formirana, bila je to liga bekova, onih koji imaju loptu u rukama, a ti su išli za svojim statistikama. Sada su te momčadi obvezne igrati sustavom kakav te igrače čeka kada se priključe matičnoj NBA momčadi. Ti igrače iz razvojne lige sada se i više plaća, stimulira ih se da ne idu u Europu, da budu na oku i pri ruci NBA klubovima.

Što je bolje za mlade europske košarkaše, da idu u NBA kao Zubac i Bender, s 19 godina, ili da preko Atlantika odu kao već formirani igrači?

Držim da je bolje da to učine nakon što se formiraju u Europi, a to je ono što su učinili Bojan Bogdanović i Dario Šarić. Idealno je kada ispeku zanat u natjecanju vrlo visoke razine kao što je Euroliga plus sve one utakmice jakih nacionalnih liga kao što su španjolska, grčka, talijanska, francuska... Takav igrač u prednosti je pred onim koji je igrao košarku na američkom koledžu jer on već igra profesionalno, za novac, a igra i protiv zrelih i puno starijih igrača, a onaj na koledžu igra isključivo protiv svojih vršnjaka.

Već dulji niz godina Dukan je direktor međunarodnog skautinga i asistent glavnog menadžera.

Ni s ovim promjenama ništa mi se u poslu nije promijenilo. Samo mi je produljen ugovor.

Koliko je to odgovoran posao kada znate da radite za klub koji, kako piše magazin Forbes, vrijedi 3,2 milijarde dolara?

Jako je stresno. Zamislite samo da svome gazdi morate predložiti momka od 19 godina koji ni u Europi još nema pravu minutažu i za kojeg nitko ne zna koliko će dobar biti i hoće li uopće uspjeti. To je jako velika odgovornost.

Zašto NBA klubovi dovode sve više golobradih? Zašto se žure?

Ne inzistiraju na tome NBA klubovi, nego agenti tih igrača forsiraju klubove da uzimaju jako mlade igrače, oni diktiraju te stvari. Oni su ti koji igrače stavljaju ranije na draft, a danas ne možete nikome zabraniti da radi i zarađuje. Ako je netko dovoljno dobar i želi što prije u NBA, nemate mu pravo to zabraniti. A s obzirom na to da nitko od tako mladih igrača nije “gotov proizvod”, mi sve više moramo projicirati koliko bi dobar netko mogao postati.

Koliki prostor za pogrešku imaju NBA skauti? Stimuliraju li ih vlasnici klubova za dobre procjene ili pak kažnjavaju za promašaje?

Ovisi o tome koliko je koji klub tolerantan. Ako u Top 10 radite pogreške na draftu, to se teško oprašta. Ako pak imate kasni pick u prvom krugu, dakle negdje iznad 20. izbora, onda se tolerira. Za dobre prognoze nemate nikakvu stimulaciju jer vam je to posao, od vas se dobre procjene očekuju, a ako prečesto griješite, možete dobiti otkaz. U NBA svijetu nema milosti.

Kako tumačite da su košarkaški velemajstori a potom i NBA zvijezde poput Manua Ginobilija (57. izbor), Marca Gasola (48.), Nikole Jokića (41.) ili pak Draymonda Greena (35.) bili izabrani tek u drugom krugu?

To vam govori da je prigodom izbora igrača potrebna i sreća. Koliko znam, te 1999. San Antonio je u prvom krugu imao pravo na izbor dva igrača, a uzeo je Argentinca Ginobilija tek kao 57. izbor. Ako su znali da će biti tako dobar, zašto ga nisu uzeli u prvom krugu? Ja sam za Jokića mislio da će biti dobar igrač, ali nisam pretpostavljao da će biti tako dobar. A to vam je dokaz i koliko je ABA liga kvalitetna. U njoj igrači nisu dovoljno plaćeni, ali je kvalitetom zanimljiva. Uostalom, mi u Bullsima imamo igrača iz Finske. Ja sam Laurija Markkanena prvi put vidio na juniorskom Eurobasketu, a danas je NBA zvijezda, no Finska nije zemlja košarke. Ne dolaze više NBA igrači samo iz Hrvatske, Srbije, Španjolske, Rusije, Litve, nego i iz Poljske, Češke, Letonije... A Francuska je danas prava košarkaška velesila.

Premda joj je klupska košarka na najnižim granama u povijesti, Hrvatska i dalje izbacuje talente. Štoviše, u razdoblju smo rekordnog broja od sedam NBA igrača.

Sportski smo talentirana nacija. Svako ljeto budem ugodno iznenađen potencijalom hrvatskih mladih igrača, no problem je što mi talente teško pretvaramo u vrsne igrače. U tome važne budu i neke obiteljske odluke jer se klinci jako žure, a klubovi poput Reala, Barcelone, Valencije, Seville i slični prerano ih odvode. Bolje je da mladi igrač ostane u nekom od jačih hrvatskih klubova, da se razvija igranjem seniorske košarke, nego da u Barci ili Realu bude jedan od niza njihovih dragulja koji će igrati u tamošnjoj Drugoj ligi da se vidi može li isplivati ili ne. Znam da je primamljivo kada vas zovu Barca ili Real, posebice ako je u pitanju obitelj koja živi u neimaštini, no treba biti jak karakterom i izabrati pravu situaciju. Puno je primjera perspektivnih košarkaša koji su otišli u atraktivne klubove u kojima su zatim sjedili na klupi i potom nestali.

Kada se govori o nerealiziranim supertalentima, u hrvatskoj košarci najčešće se spominju Dubravko Zemljić (više) i Josip Sesar (manje), koji je ipak imao solidnu domaću klupsku karijeru.

Kao i u svemu u životu, jako je važno doći na pravo mjesto u pravom trenutku. Dakle, važno je izabrati sredinu s razvojnim programom i pouzdanim trenerom. Bez obzira na to kakav novac bio u pitanju, ne smijete ići u sredinu gdje već imaju tri igrača na vašoj poziciji. Jako se dobro sjećam Sesara, bio je to igrač NBA potencijala. Fizički moćan, dobrog šuta, prodoran, znao je igrati. Da, on je trebao završiti u NBA ligi.

Jedna od Dukanovih boljih procjena bilo je dovođenje u Bullse Crnogorca sa španjolskom putovnicom Nikole Mirotića.

On je primjer igrača koji se afirmirao u europskoj košarci prije no što je došao u NBA ligu. Premda ni on isprva u Realu nije dobio priliku, a počeo je igrati tek kada smo ga mi draftirali, bio je dovoljno snažan karakter pa je isplivao.

Nakon šest godina provedenih u NBA ligi, ničim izazvan, Mirotić se odlučio vratiti u Europu. Usprkos sjajnoj ponudi Utah Jazza koji mu je nudio i više no što je kasnije dao našem Bojanu Bogdanoviću (73 milijuna USD na četiri godine).

To je bila njegova odluka. Imao je sjajnu ponudu, no radi sreće svoje obitelji odlučio se vratiti u Europu. Kazao je da je dovoljno zaradio i da je to za njega bila laka odluka. Počele su potom selidbe po klubovima i gradovima, a zna se da Europljani puno teže doživljavaju razmjene igrača nego Amerikanci.

A baš je ta razmjena igrača između NBA klubova – svojevrsna trgovina ljudima – nešto što je utjecalo i na hrvatskog reprezentativca Darija Šarića.

Nije on nazadovao, nego je zbog tih “trejdova” izgubio samopouzdanje kojeg je puno imao igrajući za Philadelphiju. Nažalost, u Minnesoti i Phoenixu više nije imao tako povoljnu situaciju u momčadi.

Suprotan primjer je Bojan Bogdanović koji je ove sezone bio pun samopouzdanja.

Bojan je točno kapitalizirao ono najbolje što ima. Klasičan je šuter za kojeg momčad radi i koja mu vjeruje jer svojim visokim šuterskim rangom širi reket.

I Bojan i Dario puno su lakše ušli u NBA košarku od Dražena Petrovića i Tonija Kukoča koji su u svoje vrijeme bili najbolji košarkaši svijeta izvan SAD-a.

Draženu, Toniju, Dini i ostalim europskim pionirima u NBA bilo je puno teže dokazati se u vrijeme kada su NBA treneri i menadžeri bili skeptični prema europskim igračima. Stalno se govorilo da nisu dovoljno atletični, da su “premekani” i slično, no oni su se dokazali i tako, zapravo su otvorili vrata nadolazećim europskim naraštajima. U Draženovo vrijeme bi za jednog Dončića u startu rekli da je “premekan”.

I Dončić i Jokić za NBA su neka vrsta igračkih misterija. Nitko nije očekivao da bijeli Europljani samo solidnih odnosno osrednjih atletskih predispozicija mogu tako dominirati NBA parketima.

To vam je i slika evolucije NBA košarke. Da su oni izašli na draft 1995., ne bi bili izabrani ni u drugom krugu. No, pokazalo se da je najvažnije koliko su brze vaše lopte i ideje. Pogledajte samo Stephena Curryja ili Stevea Nasha, po NBA kriterijima oni su atletski prosječni, no uvijek su bili korak ispred svojih čuvara.

Osim što je zaslužan za lakši NBA put kasnijih naraštaja, Kukoč je neizravno zaslužan i za to što je Dukan dobio posao koji i danas radi.

Posao NBA skauta počeo sam raditi posve nenadano. Nakon završetka igračke karijere, počeo sam raditi za tada najvećeg košarkaškog menadžera u Europi Luciana Capicchionija, a slučaj je htio da na jednom turniru tri dana zaredom sjedim u društvu glavnog menadžera Chicago Bullsa Jerryja Krausea, koji se zanimao za Kukoča. Razgovarajući s njim nisam ni slutio da me on zapravo “skenira”, pa sam ostao zatečen kada mi je, tri mjeseca poslije, stigla ponuda da radim za Bullse. Prvih godinu i pol sam taj posao radio u Europi, a potom mi je ponuđeno da se preselim u Chicago. Filozofija Jerryja Krausea bila je da i skauti moraju živjeti s momčadi, u trenerovoj blizini, kako bi lakše shvatili njegovu trenersku filozofiju i sliku o tome kakve igrače voli.

Supruga Gordana je tada imala dobar posao kao pravnica, a bila je i trudna, sin Duje bio je na putu, pa smo dvojili, no ipak smo se odlučili i u Chicagu živimo i danas. Najprije sam ja otišao sam, a zatim su mi se pridružili žena i sin. Prije no što sam donio odluku, razgovarao sam puno s prijateljima, pa tako i s pokojnim borilačkim asom Brankom Cikatićem koji mi je, i danas to pamtim, rekao: “Zar ćeš jednog dana reći svom djetetu: ‘Znaš, imao sam priliku raditi za Bullse, ali nisam prihvatio’. Ma, prihvati to čovječe!”

Dakle, i vi ste bili dio projekta dovođenja Kukoča u Bullse.

Zacijelo je i to bila njihova računica jer kada sam došao, trener Phil Jackson još nije vjerovao da Kukoč može igrati u NBA ligi. Sjećam se da je govorio da je Toni odveć “mekan”, da ne može nikoga čuvati, pa je trebalo raditi na tome da ih se uvjeri u suprotno. A Toni je tada bio najbolji igrač Europe pa i svijeta izvan NBA lige. Uostalom, bio je i najbolji igrač Svjetskog prvenstva, a pogledajte koji je bio pick na draftu – tek 29. te iste 1990. godine. A samo 13 godina poslije, Srbin Darko Miličić izabran je kao drugi a da prije toga ništa posebno nije napravio. Tri godine kasnije, Talijan Andrea Bargnani čak je bio i prvi izbor drafta, a nije imao neku veliku igračku prošlost. Ni jedan od njih ne može se ni usporediti s Kukočem i to vam najbolje govori koliko su se vremena promijenila u samo nešto više od deset godina.

Toni je očito bio igrač kakve je NBA liga počela tražiti, što se vidjelo dijelom i na primjeru Dirka Nowitzkog.

Toni je bio unikatni igrač, onaj koji može igrati na svim pozicijama. Traže se pokretljivi visoki igrači, što bolje tehnike i šuta, s osjećajem za igru. Da Kukoč danas igra u NBA ligi, zarađivao bi basnoslovno.

Što se dogodilo da NBA klubovi sada Europljanima puno više vjeruju?

To je evolucija. U Kukočevo vrijeme igralo se čvrsto, da ne kažem grubo, a danas se igra znatno blaže. Osim toga, i europska košarka je znatno napredovala pa ćete nerijetko čuti za nekog euroligaša da bi mogao igrati u NBA ligi i to nije daleko od istine. Štoviše, taktički je Euroliga čak i zahtjevnija od NBA lige i sustavi igre koje koriste europski treneri ne dobivaju pohvale koliko bi trebali.

Evolucijom NBA lige evoluirao je i naš sugovornik koji se još sjeća kada mu je Jerry Krause obećao da će u NBA klubu “raditi kao pas, a živjeti kao kralj”.

I bio sam umoran kao pas, a to da ću živjeti kao kralj bilo je više figurativno. Najviše me umaraju putovanja, a posebice kada moram na nekoliko njih u nizu. Recimo, vratim se iz Europe pa za pet dana idem u Kinu, pa sam dva tjedna u Chicagu, onda idem u Novi Zeland. E, takvim putovanjima plaćate danak. A koliko putujem najbolje će vam reći to da sam davno prešao milijun milja i da već 15 godina imam K1 Premier karticu United Airlinesa što mi omogućuje da obitelj odvedem besplatno na neko atraktivno putovanje.

Je li praćenje talenata odnosno skautiranje idealan posao za nekoga tko je bio košarkaš i želio je ostati u košarci?

Sve ovisi o tome kakav ste tip čovjeka. Često mi se događa da dođem u hotel, obavim svoj svakodnevni trening, istuširam se, odem na trening igrača kojeg pratim i zatim na spavanje. Sutradan gledam jutarnji trening, navečer utakmicu i nakon toga već idem dalje. Dakle, što ste odgovorniji prema poslu koji radite, to manje na putovanjima nešto vidite. Osim toga, kada imate obitelj onda vam tolika odvojenost još teže pada.

Na kakav standard prigodom službenih putovanja imate pravo kao skaut Chicago Bullsa?

Letim u biznis-klasi, unajmljujem automobile vrhunske klase, odsjedam u komfornim hotelima. No, između superluksuznog hotela udaljenog podosta od dvorane i solidnog hotela blizu dvorane, uvijek ću izabrati ovaj drugi. Važno mi je da sam blizu dvorane i da hotel ima teretanu, da mogu odraditi svoj svakodnevni trening. Dakako, pri tome moram paziti da ipak ne odsjednem u hotelu koji bi bio ispod dopuštene razine za klub kao što su Bullsi.

Da bi sve to lakše podnio, Dukan svakodnevno vježba.

Vodim računa o sebi, pazim što jedem, treniram svaki dan i uvijek sam u dobroj formi. Prva stvar kada dođem u neki hotel jest da odmah idem odraditi svoj trening, nakon kojeg sam kao nov. Nekad sam znao trčati sa po osam kilograma na svakoj ruci pa su ovi iz Bullsa bili u šoku. Nemam problema s koljenima, leđima, zglobovima i to je sreća.

I kao igrač, Dukan je bio poznat kao tjelesno iznimno dobro pripremljen košarkaš.

To je genetski. Bio sam atlet, kao i moj otac. No, sve to treba održavati, a ja to činim i danas. Kada bih ljetovao na Braču, ljudi bi me vidjeli kako trčim po najvećem zvizdanu. Uvijek bih birao vrijeme kada je najteže.

Mnogi ne znaju da je Dukan bio strijelac prve trice u prvenstvu Jugoslavije. I da ih je prve sezone nakon uvođenja postigao najviše – 66.

Da, osim što sam bio odličan defenzivac koji je čuvao sve najbolje vanjske igrače iz bivše SFRJ, bio sam i odličan šuter. Kao igrača, onako tipski, uspoređivali su me s Dalipagićem, pri čemu treba reći da je Praja bio svjetska klasa, a ja nisam. Moje igračko samopouzdanje dijelom je proizlazilo iz toga što sam sve do 16. godine trenirao te-kvon-do. To mi je bio prvi sport sve dok u mojem Solinu nisam počeo trenirati košarku. Taj borilački duh izgradio mi je mentalitet koji mi je bio dragocjen, posebice pri defenzivnim zadacima.

Kao igrač zadatka, čuvao je i mladog Dražena Petrovića. Kako je to izgledalo?

Dražen se protiv mene nikad nije naigrao, to mogu reći jer sam ga čuvao tako da ne primi loptu. Jer kada bio on primio loptu, svaki bi njegov čuvar imao velikih problema. Dražena sam pobliže upoznao kada smo bili u vojsci, u sportskoj četi u Puli, a taj naš sastav dogurao je do polufinala Kupa SFRJ, u kojem smo izgubili od moje Jugoplastike, i to samo s tri koša razlike. Inače, Dražen se uvijek dizao prije trube i zapravo bi nas budio loptom koja bi se čula s košarkaškog terena pokraj naše spavaonice. Nitko nije imao radnu etiku kao Dražen.

Osim što je najdugovječniji europski NBA skaut, Dukan je poseban po još nečemu.

Prvi sam europski profesionalac u ovom poslu, prvi pridošlica iz Europe kojega je neki NBA klub zaposlio “za stalno”.

Po svemu sudeći, dočekat će u Bullsima i mirovinu.

Sada imam 63 godine i mogao bih u mirovinu već sada. Doduše, u Americi možete raditi i do 80. godine, samo to morate činiti kvalitetno i s energijom. Ako i dalje uživate u tome što radite, možete raditi koliko hoćete, ali u Americi nema milosti, da biste opstali morate biti kvalitetni. Inače, danas je ovaj posao otišao na jednu drugu razinu, opčinjenu brojkama, statističkim pokazateljima. Ja sam stara škola, i kada je u pitanju procjena igrača ja i dalje vjerujem u oko i instinkt.

Kamo ga taj instinkt sve odvede? Što sve NBA skaut želi saznati o igraču kojeg prati?

Broj jedan je ono što vidite na terenu, a nakon toga proučavate igračevo zaleđe. Razgovarate s glavnim trenerom i pomoćnim trenerima, s liječnikom, kondicijskim trenerom, sa svakim tko mu zna obitelj, tko zna njegovu situaciju. Ako dođete do tih informacija, to su sve plusevi, a do njih je puno teže doći u Americi nego u Europi. Jer većina tih europskih momaka iz normalnih su obitelji, disciplinirani, dobro odgojeni. U Americi se često događa da vidite momka koji vam po svemu odgovara, ali ima problematično zaleđe pa ste u nedoumici.

Mnogim tamnoputim američkim igračima sport je bio prilika za bijeg iz geta.

Tako je i danas, no današnja američka djeca puno su zrelija nego njihovi vršnjaci prije dva-tri desetljeća. Možda zahvaljujući i općoj informatizaciji društva, pametnim telefonima i društvenim mrežama.

Nekad je to bila ozbiljna socijalna problematika.

Zato “background” igrača i jest važan. Recimo, Afroamerikancima je često najvažnija osoba baka. Mnogi nemaju oca ili s njim ne žive, pa majka radi dva-tri posla da bi sve prehranila i nikad je nema kod kuće, a onda je baka ta koja vas odgaja.