Priča o Bošku Božiću Pepsiju priča je i o nastajanju najnovijeg košarkaškog prvaka Hrvatske KK Zagreba. Negdašnji zagrebački fakin, koji i danas osjeća pod prstima devet šavova na glavi od razbijene boce, ikona je kluba iz Trnskog. Primio nas je u svom uredu, u Udruzi hrvatskih košarkaških trenera kojoj predsjeda, gdje nam se pohvalio i novom linijom od 20-tak kg manje.
S prvim pitanjem išli smo u glavu jer i on sam je vrlo direktan. Zašto čovjek koji je u klubu proveo 29 godina nije ništa u KK Zagrebu kada je on doživio svoje najsvjetlije dane?
– S obzirom na to da su i dopredsjednik Karamarko i direktor Božanić moji vjenčani kumovi, o tome je već bilo razgovora. Obojicu sam ja doveo u klub i obojica bi voljela da sam tamo. A otišao sam 1999. jer se nisam slagao s tadašnjim predsjednikom Čovićem i prodajom Sesara. Imao sam momčad (Milačić, Sesar, Stojić, Zadravec, Maroney) koja je stajala 250.000 DEM. Iz Cibone je za njega došla “nemoralna” ponuda, no Čović nije bio za ono što se na kraju dogodilo, ali uz manje novca.
U klubu je od prvog dana, otkako se u Sigetu okupila lokalna mlađarija potaknuta svjetskim zlatom SFRJ na SP-u u Ljubljani 1970. Za sebe kaže da je bio “šuter bez povratne lopte”, a trener je postao četiri godine kasnije “na demokratski način” - imenovao je sam sebe!
Klupska delegacija u ponedjeljak je na Mirogoju položila cvijeće na grobove klupskih zaslužnika (Brainović, Fabri, Bošnjak...) među kojima je i Pepsijeva majka Marija. Ne samo zato što je majka utemeljitelju kluba.
– Moja mama bila je prvi sponzor kluba. Među našim igračima bilo je studenata iz drugih gradova koje je moja mama nerijetko zvala na ručak. Štoviše, kad sam se odselio, kraće vrijeme u mom su krevetu spavali Jusup, Zelić i pokojni Alavanja. Kako im je klub obećao da će im riješiti stan, a nije, morao sam ih negdje smjestiti. Bolje trojica u jednom krevetu nego pod drvetom.
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista.