Siječanj 2002. bio je vrhunac neuobičajeno sušnog razdoblja za Porto. Nakon dvije godine bez naslova prvaka, nazirala se i treća promašena sezona: Zmajevi su u siječnju debelo zaostajali za Sportingom, Benficom, čak i Boavistom.
Porto se 18 godina nije nalazio u takvoj situaciji. Zadnji je put više od jedne godine čekao na titulu još ranih osamdesetih. Od 1985. do 1999. zgrnuo je 11 prvenstava, a njegov je niz samo četiri puta nakratko prekidala Benfica. Sada su stvari bile ozbiljne, jer na vrh su se progurali i Sporting i mrski gradski rival Boavista.
Onda se ukazao Mou. I to kako: preko male Leirije, u koju je došao kao otpadak iz Benfice. Budući da je preuzeo Porto samo 15 kola prije kraja, nije mogao nadoknaditi zaostatak za Sportingom, koji mu je u nasljeđe ostavio Octavio Machado, ali je s 11 pobjeda usmjerio momčad prema vrhu.
– Iduće godine bit ćemo prvaci – obećao je.
Otišao Jose, nestala čarolija
I ispunio mnogo više od toga... U prvoj punoj sezoni s Joseom Mourinhom na klupi, Porto je osvojio prvenstvo s 11 bodova prednosti pred Benficom, u finalu Kupa svladao je Leiriju, a u finalu Uefina kupa Celtic s 3:2 u Sevilli. Bio je to prvi portugalski klupski trofej u Europi nakon 16 godina. Još je veće visine dosegao iduće godine, obranivši domaći naslov i osvojivši Ligu prvaka protiv Monaca s 3:0 u Gelsenkirchenu. Potom se Mou preselio u puno bogatiju Premijernu ligu i odmah nastavio pobjeđivati. A Porto? Već u prvoj sezoni poslije Mourinha - pao je na drugo mjesto.
Iako je prošlo više od osam godina, još je uvijek teško pojmiti što je postigao Mourinho u Portu. Iako su Zmajevi i prije njega bili europski prvaci, 1987. u eri trenera Artura Jorgea, Mourinhov trijumf 2004. bio je nešto posebno. Baš kao što je poseban i sam Jose “The Special One”.
U vrijeme prvog Portova trijumfa, klubovi iz najbogatijih zemalja nisu imali Uefino i Fifino dopuštenje da jednostavno kupe trofeje gomilajući najbolje igrače iz svih dijelova svijeta. U takvoj konstelaciji, nije bilo neobično da Ligu prvaka osvoje Porto, Steaua ili Crvena zvezda.
Kad je ranih devedesetih Europska unija ukinula ograničenja broja stranih igrača, imućni su klubovi dobili slobodne ruke da stvore megamomčadi i postanu nedodirljivi za sve - osim za Mourinhov Porto. Nikad nakon tog pothvata Liga prvaka nije pripala klubu izvan tri najjače lige - engleske, španjolske i talijanske.
Gledajući danas tadašnji sastav Porta, može nam se učiniti da ti uspjesi nisu bili ništa iznimno, s obzirom na legiju zvijezda poput Deca, Manichea, Costinhe, Carvalha, Ferreire, Valentea i Derleija. Samo, ti igrači nisu bili nikakve zvijezde prije nego što ih je u ruke uzeo Mou. Neki od njih bili su tek solidni Portovi prvotimci, dok su drugi bili perspektivni igrači provincijskih klubova poput Leirije i Vitorije Setubal.
Inteligentni je Mou munjevito prepoznao nogometaše koji će moći provesti u djelo njegove zamisli. Povukao je neafirmiranog Manichea iz Benfice, iako je cijelu prethodnu sezonu proveo u drugoj momčadi zbog spora o ugovoru; iz Charlton Athletica vratio je Jorgea Costu i dao mu kapetansku vrpcu.
Uveo je znanstvene metode tjelesne pripreme i o njima redovno izvještavao na klupskoj internetskoj stranici.
Njegove objave kao što su “danas smo održali produženu aerobnu vježbu” izazvale su podsmijeh manje darovitih trenera na suparničkim klupama, ali Mou je bio taj koji se zadnji smijao. Njegov je Porto bio tjelesno najbolje pripremljena momčad u Europi.
Snaga i kondicija omogućila je Zmajevima da provode Mourinhov visoki presing, koji je počinjao od protivničkog šesnaesterca. Obrambena je četvorka također izlazila visoko, drsko hvatajući protivnike u zaleđe, čemu nitko nije uspio doskočiti.
”Benfica vodi, ali drhti...”
Taktička je postava bila 4-3-1-2, s tri srednja vezna i Decom kao polušpicom, ali su se navalni igrači mijenjali ovisno o suparniku - vižljasti Benny McCarthy ili Carlos Alberto, torpedni Derlei ili divovski Edgaras Jankauskas.
I pristup je bio prilagođen situaciji. Bilo potpuno otvorenom igrom protiv Celtica i Lyona ili krajnjim bunkerom protiv Deportiva u najtežem dvoboju na pohodu prema Ligi prvaka, uvijek je Mourinhov um odnosio pobjedu. I finale s Monacom u Gelsenkirchenu donio je taktičku ekshibiciju njegovih igrača.
Nakon sretnih 1:0 u prvom dijelu, Porto je postavio “autobus” pred Vitora Baiju i još dvaput probio monačku obranu u protunapadima.
Tko zna bi li tako sjajna tjelesna i taktička priprema odvela Porto na vrh, da nije bilo trećeg sastojka: Mourinhove motivacijske vještine. Kako je karizmatik podizao svoje igrače opisuje epizoda iz 2003., dok o naslovu još nije bilo odlučeno. Benfica je na Luzu vodila s 1:0, ali se Mou na poluvremenu obratio svojima:
“Zaostajemo, ali kunem vam se da oni sad u svlačionici drhte od straha, jer znaju da ćemo ih u drugom dijelu pregaziti.”
Tako je i bilo. Porto je preokrenuo na 2:1 i odvojio se na vrhu, na putu prema prvom Mourinhovu trofeju. Ta anegdota sigurno se ponovila na desetke puta u svim svlačionicama u kojima je “Onaj Posebni” radio. Zacijelo i u madridskom Realu. Možda ćemo više o tome jednoga dana čuti od Luke Modrića.
Cijela priča objavljena je u sportskom tjedniku MAX!