Posljednje što mi je Branko rekao: 'Mogli bismo napraviti još jedan meč'

Otišao je “Hrvatski tigar”. Legendarni hrvatski borac izgubio je svoju posljednju borbu, onu s teškim bolestima.

U 66. godini u obiteljskoj kući u Solinu preminuo je Branko Cikatić, pionir kik-boksa u Hrvatskoj i čovjek čije se ime čak i u Japanu izgovaralo s velikim uvažavanjem.

>> Cro Cop poručio: Koronavirus ne prašta nikome, zato ostanite doma

Video: Facebook/Mirko Filipović

Ono po čemu će ga pamtiti ljubitelji borilačkih sportova ponajprije je to da je bio prvi pobjednik K-1 Grand Prix turnira koje je osvojio s 39 godina pa je prava šteta što taj sustav natjecanja nije prije pokrenut.

Borio se do samog kraja

No, imao je on pregršt uspjeha i prije no što se uključio u K-1. Još 1981. bio je amaterski svjetski prvak u kik-boksu, a u tom sportu – u kojem su dopušteni udarci i rukama i nogama – bio je i peterostruki amaterski prvak Europe.

Prije no što će se odlučiti za kik-boks, Cikatić je trenirao niz drugih borilačkih sportova. Krenuo je s te-kvon-doom, imao je tada 12 godina.

Nakon četiri godine prebacio se na treninge karatea u kojem je također dosegnuo majstorsku razinu crnog pojasa, a istovremeno je vježbao džudo u kojem je zavrijedio plavi pojas.

Bilo mu je 18 godina kada je počeo trenirati klasični boks u kojem je ostvario 16 pobjeda u 17 mečeva nakon kojih je počeo trenirati full-contact i kik-boks.

Kada je podvukao crtu na svoju bogatu borilačku karijeru – na čijem kraju se okušao i u slobodnoj borbi – ustanovilo se da je čak 200 od svojih 250 borbi završio nokautom.

Nažalost, čak i takvog Spartanca shrvale su bolesti pa je teško bolestan i preminuo. A borio se, u zadnjoj fazi svog života, dvije i pol godine protiv zdravstvenih nevolja niza vrsta.

Nakon što je svojedobno, shrvana tijela, završio u palijativnoj skrbi u Kninu, oko bolničkog tretmana angažirao se njegov dobri prijatelj košarkaš Stojko Vranković.

– Mi smo se upoznali na zagrebačkom savskom nasipu gdje smo se, početkom 90-ih, počeli susretati na individualnim kondicijskim treninzima, odnosno trčanju. Pamtit ću ga kao čovjeka teškog karaktera što i ne čudi ako se zna koliko se teškim sportom bavio, ali je u duši bio dobar. Bio je spreman pomoći, imao je srca. I zato mi je jako žao što se sve ovo dogodilo baš u vrijeme ove epidemije koronavirusa kada vlada zabrana okupljanja pa neću biti u prilici otići na njegov posljednji ispraćaj. To je baš tužno, puno je ljudi koji bi se došli oprostiti od Branka.

Jedan od tih je i vaterpolska legenda Dubravko Šimenc, danas predsjednik Zaklade hrvatskih sportaša koja je, u teškim razdobljima, pomagala Cikatićevu obitelj:

– Jednog dana nazvao me Stojko i zamolio da učinimo nešto za Cikatića, a kako je Zaklada imala nešto novca, mi smo to učinili. Preko gradonačelnika Bandića uspjeli smo dogovoriti da Cikatić iz Knina bude premješten u zagrebačku bolnicu Sveti Duh iz koje je, nakon nekog vremena, prebačen u Specijalnu bolnicu za plućne bolesti u Rockefellerovoj. Nakon što bih ga posjetio, iz njegove sobe izašao bih uzdrman do temelja. Bilo je to bolno iskustvo jer sam ga htio pamtiti po slikama s vrhunaca njegove sportske karijere. Poveselio sam se kada me prije nekoliko mjeseci nazvao da bi se zahvalio, no na koncu je zauvijek zaspao u jednoj izrazito traumatičnoj godini za domovinu koju je toliko volio.

Posjeti čovjeku koji je izgledao neprepoznatljivo u odnosu na onog borca s kojim se on 1983. borio teško su padali i njegovu zagrebačkom rivalu Vjekoslavu Šafraniću, svjetskom karataškom prvaku iz 1976.

– Suze bi mi krenule kada bih izašao iz njegove bolesničke sobe i kada bih se suočio s tako velikim borcem koji više nije mogao govoriti, hodati pa ni ruku dići. No, ja ću ga nastojati pamtiti po našem meču održanom u Domu sportova. A bio je to okršaj koji je tada pobudio golemo zanimanje sportske javnosti.

– Nakon što sam ja u Hong Kongu postao svjetski prvak u nekoj vrsti kik-boksa, a on se okitio naslovom svjetskog i europskog prvaka, dogovorili smo se da napravimo meč i populariziramo full-contact i kik-boks. Bez ikakvog dogovora niti PR službi, kao što to rade današnji borci, između nas su se stvorile nevjerojatne tenzije. On je predstavljao Dalmaciju i Hajduk, a ja Zagreb i Dinamo pa su se tako postavili i naši navijači i bila je to sportska priredba kakva do danas nije viđena. Zbog svega toga ispred Doma sportova ostalo je više od 500 znatiželjnika.

Biografija koja nije izašla

A kako je protekla sama borba?

– Mislim da sam ga uspio taktički iznenaditi. Oni su od mene očekivali da ću ja raditi čišćenja, što mi je bila specijalnost iz karatea. No, ja sam ga napadao više rukama i to ga je iznenadilo. Ja sam slavio, no pobjednici smo bili obojica jer smo puno napravili za full-contact i kik-boks. Bilo je govora i o uzvratu, njega su tražili iz Cikatićeva stožera da bude već u roku od 14 dana, no na koncu se nismo dogovorili.

Puno godina kasnije, Šafranić je pomogao obitelji onemoćalog sportskog rivala.

– Pomogli smo kao Društvo sportaša veterana, a nakon nekog vremena sam se iznenadio kada me nazvala njegova supruga Ivana kazavši da hoće sa mnom porazgovarati jer sam mislio da ne može govoriti. Tada mi je rekao: “Hvala ti, prijatelju, za ovo, a kada ja ozdravim, mogli bismo napraviti jedan ekshibicijski meč. Rekao sam mu na to da nema problema, neka samo ozdravi pa ćemo napuniti dvoranu kao nekada. I to je bilo posljednji put da smo se čuli.

Tijekom svoje profesionalne karijere imao je Branko i neke velike mečeve na svjetskoj pozornici kao što je onaj iz 1987. u Orlandu protiv slavnog Dona Wilsona, no u očima svjetske borilačke javnosti najviše ga je proslavio upravo onaj iz 1993. u finalu prvog K-1 Grand Prixa kada je nokautirao Ernesta Hoosta.

Koju godinu ranije Cikatić je uzeo pod svoje talentiranog momka po imenu Mirko Filipović s kojim se, koju godinu kasnije, posve razišao zbog vlastita prenaglašena ega. No, i unatoč tome što su se razišli u brutalnim okolnostima, i što bi Mirko o tome imao štošta reći, Cro Cop je Cikatića ispratio dostojanstvenim riječima:

– Branko je bio istinska legenda, pionir kontaktnih borilačkih sportova na ovim prostorima. Iskrena sućut njegovoj obitelji.

Još za vrijeme sportske karijere, Cikatić je pokrenuo i onu poslovnu osnovavši zaštitarsku firmu “Tigar” čije je sjedište isprva bilo u Zagrebu, u sklopu Sportskog parka Mladost, a onda je tvrtku, kojom danas upravlja supruga Ivana, preselio u Split.

Od splitskih sportskih novinara, Branka su dobro poznavali ideotvorac Kuće slavnih splitskog sporta Zdravko Reić te glasnogovornik KK Split Ozren Maršić koji je napisao nikad objavljenu knjigu o “Hrvatskom tigru” naslovljenu s “Kralj ringa”.

– Kao “ghost-writer” pisao sam biografsko-stručno štivo koje je Branko trebao sam potpisati, no kako se razbolio, ta knjiga nikad nije izašla. A čak je bilo ideja da je izdaju Japanci, oko toga su se i vodili razgovori, no baš tada se Branko razbolio i materijal nije ugledao svjetlo dana.

Bila bi šteta da se to doista ne dogodi, baš kao i da negdje ne izađu brojne anegdote koje se uz Cikatića vezuju. A jednu nam je ispričao kolega Reić:

– Tih 80-ih i 90-ih bio je veliki privilegij biti Cikatićev prijatelj. To je čovjek koji se za mene znao i potući. Kad je čuo da su me neki ljudi napali, rekao je: “Tebe ne smije nitko dirnuti” i onda je na svoj način sredio neke face.