ZAGREB - Ćiro Blažević u nedjelju će ponovo kročiti Maksimirom. Na terenu, ispred njega, trčat će momci u njemu najdražoj boji, momci koji bi trebali ispisati njegovo remek-djelo u smiraj karijere. Još dalje, tamo na istočnoj tribini, barem dok sjever ne bude dovršen, nasuprot Blaževićeve klupe prkosit će mu dečki koji mu baš nisu skloni.
Neki mu nikada neće oprostiti obećanje da će sve pokušati ne bi li vratio ime Dinamo u vremenima kad je to bio osnovni sukob između BBB-a i svečane lože. Danas smatraju da se nije dovoljno trudio, premda ostaje upitnim i da je pokušao sve što je mogao, bi li uspio...
Izvukli su BBB i izvjesnu izjavu o Ćirinoj sklonosti Hajduku, premda i oni znaju da on oduvijek diše isključivo plavo. Novo ulje na vatru poremećenih odnosa "nabacio" je odlazak Velimira Zajeca iz kluba. No, ostalo je nejasno zbog čega su i tom zgodom BBB na zub uzeli Ćiru. Jer, Velimir Zajec je jasno poručio da Ćiro s njegovim odlaskom nema nikakve veze, a Blažević je to ponovio nekoliko puta. I doista, u tome ne bi trebalo biti ništa sporno. Ili se traži dlaka u jajetu?
BBB su stigli i u Osijek, na utakmicu prošloga kola. Na tapeti je opet bio Blažević, čak je stvar dovedena do apsurda, pa su Ćiri skandirali Osijekovi navijači (lani je Osijek spasio od ispadanja), a vrijeđali ga Dinamovi. Ipak, ako su signali točni, BBB će u nastupajućem vremenu spuštati tenzije prema Ćiri Blaževiću. I oni nisu ostali imuni na silovitu Dinamovu predstavu u Osijeku, na nagovještaj pravog nogometa u Maksimiru, onoga kakvog Zagreb nije vidio od 1997. godine. No, tada, prije pet godina, u maksimirskim hodnicima stolovali su ljudi koji su te BBB tretirali poput zadnjeg ološa, prozivajući ih jugonostalgičarima i smutljivim Sorosevim plaćenicima.
Danas ih nitko ne vrijeđa, premda oni, čini se, traže protivnike. Klubu bi najviše odgovarala ruka pomirbe. Ćiro zida kuću kojoj bi se ti navijači mogli diviti, uživati u zvijezdama koje će Blaževićeva ruka, to je predvidljivo, uobličiti. I ta, trenutačno neshvatljiva simbioza, mogla bi prerasti u nešto trajno, nešto za dulje vrijeme. Ako su oko stola, danas, doduše, na različitim stranama, ljudi kojima je Dinamo svetinja, onda se za konačni cilj treba učiniti žrtva.
Strasti će smiriti rezultat i igra. Nisu li maksimirske tribine u pravilu posljednjih 20 godina poput božanstva tretirale ponajviše Ćiru Blaževića? Narod se ne može varati, puk je Ćiru davno prepoznao. Ako Blaževiću išta u ovom trenutku treba onda je to samo jedno: još jedna šansa! Za veliki, europski Dinamo, kojemu valjda svi teže. I navijači, jer to je i njihova prigoda...
T. Puljić