Tko zna kako bi se razvijala karijera legendarnog braniča Hajduka Nike Čeke da mu 1997. godine nije dijagnosticiran rak. Životnu je utakmicu pobijedio, no sportska je zbog toga naprasno završila. On je na vrhuncu svoje karijere nogometni travnjak morao zamijeniti bolesničkom sobom i umjesto bitke na terenu voditi životnu bitku u krevetu iako je već bio potpisao predugovor s Napolijem. Svojedobno je u razgovoru za Večernji list progovorio o svom odnosu s Hajdukom za kojeg kaže da mu je okrenuo leđa.
– Nije mi bilo lako. Preko noći moj se život iz raja pretvorio u pakao i svi moji snovi o igranju nogometa odjednom su nestali. Više nisam sanjao kako kao velika zvijezda igram s najvećim igračima svijeta, već sam se bojao zaspati u strahu da se neću probuditi. Trebam zahvaliti velikom krugu svojih prijateljica i prijatelja koji su stajali uz mene, iz svijeta sporta, politike, estrade, pa čak i iz tog “podzemnog” miljea. Nažalost, u današnje vrijeme što god čovjek napravi, odmah pripada tom “podzemlju”, ali ja tako ne mislim. To su bili ljudi puni osjećaja i sućuti za mene koji su me dizali i hrabrili u najtežim trenucima – ispričao nam je Čeko.
– Nakon bolesti i više od 20 godina prekida karijere, iako mi nije bilo lako, našao sam sasvim drugi smisao života. Ima jedan čovjek koji je bio cijelo vrijeme uz mene, i u mojim usponima i padovima, Dominik Sizgoreo. On najbolje zna kakav sam ja i tko sam ja. Taj čovjek je cijelu moju bolest bio sa mnom i proživljavao sa mnom sve te trenutke. Rijetki su vjerovali u moje ozdravljenje jer bolest je bila opaka i napala svim silama. Sada mi je lakše govoriti o svojoj bolesti jer, hvala Bogu, to je sad iza mene. Međutim, kada su mi u travnju 1997. dijagnosticirali tumor testisa, a nakon sedam dana i drugi tumor, limfnih čvorova, bio sam jednostavno šokiran i nisam mogao vjerovati. Stalno sam si ponavljao: “Bože moj, pa jer se to može meni dogoditi?” Međutim, kada su se osjećaji slegli, razmišljao sam što dalje. Znao sam da se liječiti moram, a dalje što Bog da – prisjetio se Čeko najtežih trenutaka u svom životu.
– Nakon dvije teške operacije morao sam primiti još 60 kemoterapija. Nisam znao što me točno čeka, ali sam znao da ću dati sve od sebe da preživim. S 14 sam godina otišao iz Livna u Hajduk da napravim karijeru. Umjesto borbe na terenu vodio sam životnu borbu. Nitko ne zna što mu život nosi. Čovjek se uvijek mora pomiriti sa sudbinom. Životnu bitku dobio sam zahvaljujući sjajnoj tjelesnoj konstituciji i spremnosti te velikoj želji da pobijedim zloćudnu bolest.
– Iako sam zabio mnogo ljepših golova u karijeri, taj 28. travnja 1996. godine u Splitu se i danas pamti. Derbi svih derbija na Poljudu i velika pobjeda Hajduka 3:2. Nezaboravnu golčinu opalio sam s više od 30 metara i probio nemoćnog Dražena Ladića. To sam ljeto bio u najboljim godina i najboljoj formi, čekao transfer života. Menadžeri su me opsjedali sa svih strana i mogao sam birati između velikana koji su stajali u redu i čekali na moju odluku. Marseille je nudio četiri milijuna tadašnjih maraka, no Napoli me već bio rezervirao i s njima sam već bio potpisao i predugovor po kojemu sam u ljeto 1997. trebao zaigrati na San Paolu, te na odštetu od pet milijuna dolara ja sam trebao dobiti dva milijuna na godinu. No tada se umiješao život – tužnim glasom govorio je Čeko, žaleći za svim što je mogao imati, a što je nestalo u trenu.
Niko je kazao kako je njegova sudbina očito da iz jedne bitke ulazi u drugu. Nakon što je dobio životnu bitku, krenula je njegova borba za povratak na teren.
– Iako sam se uspio vratiti na teren, neke stvari u upravi Hajduka bile su pomalo čudne i nekorektne pa sam odlučio krenuti svojim putem. Svijet nogometa je okrutan i uvijek ima ljubomornih i zavidnih koji te žele uništiti kada god ti krene dobro. To je bilo prije i ostalo do danas – govori Čeko napominjući kako je uvijek bio među prva tri igrača hrvatske lige.
– To me najviše boli jer sam ja Hajduku najviše sebe dao. Nažalost, izgleda da u Hajduku nema mjesta za ljude poput mene, čovjeka sa stavom i karakterom. Takve žele što dalje od Hajduka. To vrijedi i za ostale hrvatske klubove i Nogometni savez Hrvatske. Oni bi htjeli ljude poslušnike, a ne one s karakterom i stavom. Zbog toga danas imamo problema s navijačima. Ne dolaze više obitelji s djecom na stadione. Sjećam se kad sam zabio taj slavni gol Dinamu, na tribinama su više slavila i bila glasnija djeca nego odrasli. Bez obzira na to tko je tada pobjeđivao, svi su radosni izlazili sa stadiona. Danas kad izlaziš sa stadiona, trebaš imati pancirku i kacigu - otkrio je Čeko koji je jednom prilikom rekao da se s nikim iz uprave kluba nije čuo od davne 2000. godine.