Malo je sportova u kojima za vrijeme natjecanja imate velike izglede da se ozlijedite kao u alpskom skijanju. Štoviše, skijanje se kao takvo smatra jednim od najopasnijih olimpijskih sportova i zato je za svaku reprezentaciju jako važno imati jako dobro organiziranu liječničku službu.
A u hrvatskoj skijaškoj reprezentaciji organizacijom liječničke pomoći, a i liječničkom skrbi već više od 15 godina bavi se doktorica Nataša Desnica, sportska liječnica i direktorica Poliklinike za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Kaliper kroz koju su, oporavljajući se od ozljeda, dosad prošli brojni hrvatski sportaši (Čilić, Hrgović, Duvnjak...), a ponajprije skijaši.
A upravo su skijaši i najpoznatiji doktoričini pacijenti, a to su Janica i Ivica Kostelić, hrvatski rekorderi s najviše operativnih zahvata u karijeri.
Na predstojećoj Snježnoj kraljici, sljemenskoj utrci Svjetskog skijaškog kupa, upravo će doktorica Desnica biti jako važna organizacijska karika.
– Moje obveze bit će višestruke. Kao liječnica hrvatske reprezentacije uvijek se brinem o svim našim skijaškim reprezentativcima, ali i ostalim članovima reprezentacije, a našim skijašima uvijek nešto treba. Nije prošla nijedna Snježna kraljica od dosadašnjih 15 a da im nešto nije trebalo, neka manja ili veća intervencija. Osim toga, koordinator sam liječničke službe cijelog natjecanja, što znači da se trebam brinuti da su svi sudionici Snježne kraljice u dobrom stanju, od radnika u organizaciji, stranih reprezentativaca do gledatelja, a njih bude i do 15 pa i 20 tisuća.
– Što će, u to ime, sve trebati biti pripremljeno?
– U tu svrhu imat ćemo dva vrlo dobro opremljena medicinska šatora, jedan u ciljnoj ravnini, a drugi na Krumpirištu, ekipirana liječnicima različitih specijalnosti (kirurzi, ortopedi, radiolozi, anesteziolozi) i drugim medicinskim osobljem. Jer, kada se nekome nešto dogodi, to treba riješiti isti čas. Akcija najčešće kreće od Hrvatske gorske službe spašavanja čiji članovi su ti koji su spremni izvući ozlijeđenog skijaša, radnika ili gledatelja i predati ga nama. Osim toga, mi surađujemo i s Planinarskim savezom koji najviše pomaže oko gledatelja, a povezani smo i sa službom za spašavanje, vatrogascima i hitnom pomoći. Zbog svega toga tijekom utrke sa sobom stalno imam tri voki-tokija.
S obzirom na visoku rizičnost sporta, na jednom takvom natjecanju važno je imati više vozila hitne pomoći nego na boksačkoj priredbi. U pripravnosti je i medicinski helikopter jer ponekad slučaj je toliko hitan da nema vremena za transfer kombijem hitne pomoći.
– U svakom času spremna su tri vozila hitne pomoći, na vrhu (kod tornja), na Krumpirištu i u ciljnoj ravnini. Čim neko od tih vozila s pacijentom krene prema bolnici, iskače novo vozilo koje je u pripravnosti (na Sljemenu), a istovremeno i drugo vozilo hitne pomoći kreće iz Zagreba prema Sljemenu. Za slučaj najtežih ozljeda, koje zahtijevaju najbrži mogući bolnički zahvat, na helidromu Specijalne policije u Lučkom je pak medicinski helikopter koji je spreman poletjeti u svakom trenutku i transferirati sportaša u KBC Zagreb ili u Kliniku za traumatologiju gdje takvi slučajevi, sukladno prethodnim dogovorima, uvijek imaju prednost. Srećom, kod nas se nikad nije dogodilo da je taj helikopter morao poletjeti. Bilo je dosta lomova, ali nitko nikad nije bio vitalno ugrožen jer su u slalomu ipak puno manje brzine nego u brzim disciplinama Svjetskog kupa. No, da organiziramo utrku u spustu, onda bi nam helikopter bio vrlo blizu staze.
Mnogi to ne mogu shvatiti
No ni to nije sve.
– Uoči svake utrke organiziram i sastanak s liječnicima i fizioterapeutima svih reprezentacija. Dan prije utrke u hotelu u Zagrebu, ali i u cilju oko sat i pol prije starta utrke. Tada stranom medicinskom osoblju pokazujem gdje je što i kome će se obratiti u slučaju potrebe. A sve im to piše, zajedno s ključnim telefonskim brojevima, i u knjižici Medical info koju im svake godine podijelim. S obzirom na to da me stalno netko zove, ja tih dana održavanja Snježne kraljice uistinu ne živim, već preživljavam. Ali kad sve završi, uvijek me ispuni osjećaj sreće zbog dobro obavljenog posla.
Zasigurno ne najteža, ali najčuvenija na Sljemenu svakako je bila ozljeda šake, i to Janičine. Malo tko tko prati skijanje ne zna za Janičinu vožnju karijere u kojoj nije pobijedila, ali kao da jest.
– Oni koji se time nikad nisu bavili zacijelo ne mogu shvatiti koliko je teško natjecateljski skijati bez štapa i rukavice i kakvi su to bolovi. Janica je nezaštićenom rukom udarala po kolcima jer danas je takva tehnika skijanja da skijaši po kolcima udaraju kao da su boksači. Kada je ostala bez štapa i rukavice, a to se dogodilo već nakon samog starta, ona je po kolcima udarala svojim kostima i ja joj se i danas do neba na tome divim.
To je najbolja slika iznimne Janičine tolerancije na bol, koja ju je također učinila velikom šampionkom.
– I Janica i Ivica po tome fasciniraju. Koliko su toga u svojim karijerama prošli sa stisnutim zubima. Kad god bi se ozlijedili, a neke su ozljede bile takve da bi se čovjek začudio zašto se netko želi vratiti tom sportu, oni bi dignuli glavu gore i nastavili raditi rehabilitaciju kao da je to sastavni dio njihovih treninga. Izbliza sam svjedočila i nekim njihovim nastupima pod težim bolestima, a oni ne samo da su u takvom stanju skijali nego su i osvajali medalje, i to olimpijske. Misli pri tome doktorica Desnica i na Janičin nastup na Zimskim olimpijskim igrama u Torinu 2006.
Morala voziti bez infuzije
– Janica je u Torinu imala tešku bolest dišnih puteva, a na antibiotike je reagirala jako loše pa je pred start utrke povraćala, baš kao i između dvije vožnje. Nastojali smo je hidrirati, dati joj elektrolite, i druge medikamente koji anuliraju refleks povraćanja. Opća slabost bila je tu, a nije smjela primiti infuziju jer se to smatra dopingom, osim u slučaju životne ugroženosti, odnosno hospitalizacije. Ja sam se tada stvarno bojala da će se srušiti, a ona je osvojila olimpijsku medalju!
Kako je reprezentativna liječnica osobno doživljavala ozljede Kostelićevih?
– Kao da se to meni dogodilo. Strašno sam to emotivno doživljavala. Kroz sve te godine postala sam s njima bliska pa bi me stegnulo u prsima kada bih čula da su se ozlijedili. I zato i danas prigodom svake utrke naših skijaša i skijašica imam laganu zebnju, a posebice ako voze brze discipline.
S obzirom na to da se utrke Svjetskog kupa održavaju i na Dalekom istoku i u Americi, događa se i da doktorica zaprimi urgentni poziv od naših skijaša i njihovih trenera usred noći.
– Imam dva mobitela, a jedan je samo skijaški i on nikad ne smije biti stišan, a kamoli ugašen. Zvali su me puno puta izdaleka usred noći, a dogodilo se, recimo, i da je Natko u Zagrebu imao prometnu nesreću pa sam morala organizirati prijam u Traumi. Nekoliko puta su me zvali iz Italije i Austrije da se Janica ili Ivica loše osjećaju i ja bih sjela u auto i vozila cijelu noć, 7-8 sati, da ujutro budem na licu mjesta i učinim što mogu. U Francusku i Švicarsku išla bih pak najranijim letovima.
– Je li se ikad činilo da je neka od tih Janičinih ili Ivičinih ozljeda izgledala kao kraj karijere?
– Ne. Bez obzira na to koliko grozno ozljeda izgledala, ja u njih nikad nisam sumnjala jer ih jako dobro poznajem. Oni su toliko borbeni u rehabilitacijskom dijelu priče da im je ona izgledala kao faza godišnje periodizacije treninga. No kada je Janica s 24 godine odlučila okončati karijeru, ja sam je potpuno razumjela. Postigla je jako puno, zadovoljila je dušu, a tijelo ju je izdavalo u toliko segmenata da je to bilo više mučenje nego radost. A takvo što teško je raditi ako ti nije veselje.
– Koliko je u procesu oporavka vrhunskog sportaša važno ne se žuriti s povratkom natjecanjima?
– Naši skijaši to su shvatili prilično brzo, a i direktor reprezentacije Vedran Pavlek jako pazi da se s povratkom ne brza te se o svemu zajednički dogovaramo. Nije dobro žuriti se, pa makar imali dobar subjektivni osjećaj jer tkivo se mora oporaviti. Ako ono nije zacijelilo, može se dalje oštetiti. Između sanirane ozljede i povratka natjecanjima postoji faza prelaska između rehabilitacije i natjecanja. Sjećam se, kada bi se vratili nakon ozljede, Janica i Ivica bi prvo “capkali” po snijegu, da ga osjete. Potom bi lagano stali na skije, pa bi vozili “na fraj”, pa onda lagano oko kolaca i tako redom.
– Što skijanje čini tako visokorizičnim sportom i to ne samo na natjecanju, nego i na treninzima?
– Ogromne brzine koje se razvijaju i ogromne sile koje strukture tijela katkada ne mogu izdržati. A pri takvim brzinama minimalna pogreška može vam okončati sezonu. Situacija se malo poboljšala s onim zaštitnim ogradama koje su sada s po tri sloja pa se skijaši više ne zabijaju u drveće. No jako loše zna biti i kada se zapletu u ogradu, jer tada lako noga ili ruka odu krivo pa stradaju, npr., koljeno ili rame. Srećom, skijaši su toliko utrenirani da i padati znaju jako dobro. Bitna je fleksibilnost cijelog tijela, a na tome su Janica i Ivica radili cijelu karijeru. Zahvaljujući svom ocu Anti, to su vježbali otkako su stali na skije, a to je bilo otprilike kad su prohodali.
– Nije li u takvim situacijama poželjno da se skija otkvači.
– Jest, no to je često nezavidna situacija za servisere. S jedne strane ta skija mora se moći otkačiti pri padu, ali i mora biti dovoljno čvrsto fiksirana da se ne otkači prilikom velikih brzina i vibracija. Osim toga, današnji materijali sve su brži, a otkako su uvedene carving skije, više je ozljeda koljena jer na njih sile djeluju pod drugačijim kutovima i promjene pravca kretanja su naglije. Naprosto je drugačija biomehanika pokreta, lošija za koljeno. Sjetite se samo kako su se skijali Stenmark i Križaj, pa ovi današnji skijaši za njih su kamikaze.
– U kojoj se mjeri ozljede u skijanju uopće mogu prevenirati?
– Dobra fizička priprema je najvažnija kako za profesionalce tako i za rekreativne skijaše. Prvo bi bilo dobro napraviti određena testiranja mišićno-koštanog sustava i druga funkcionalna testiranja tijela jer na taj način možemo ciljano poboljšati stanje organizma i znatno smanjiti mogućnost ozljede. Nakon toga treninzima treba djelovati na brojne segmente tijela i funkcionalnost sportaša, kao što su snaga i izbalansiranost mišića, opća kondicija, ravnoteža, fleksibilnost, koordinacija i dr. Također važno je pripaziti na umor, bilo da se radi o dnevnom umoru (jedna vožnja previše) i ili o pogreškama u mikro ili makrociklusima kada dolazi do pretreniranosti.
S obzirom na učestalost ozljeda u vrhunskom sportu, iz toga proizlaze i teze tome kako je nezdrav.
– Ozljede doživljene tijekom sportske karijere mogu utjecati na kvalitetu života i toga treba biti svjestan te je potrebno minimalizirati štetnost vrhunskog sporta koliko god se to može. No postoje i druga zanimanja koja nisu zdrava pa za tim nitko ne ide. Na primjer, zbog sjedilačkog načina života i sedentarnih zanimanja stradaju lokomotorni i kardiovaskularni sustav, a 80 posto zanimanja je takvo. Nažalost, premalo se govori o štetnim učincima takvih poslova i o stresu koji izazivaju, a čuje se da je vrhunski sport nezdrav.
Leona Popović i Ida Štimac, djevojke koje će nastupiti na Sljemenu, posljednje su skijaške pacijentice doktorice Desnice.
– Ja inače pretrnem kada me zove netko od skijaša. No ovih dana na svu sreću naše cure i dečki zovu me samo da mi čestitaju Božić i neka tako bude i nadalje.
I Leona i Ida imale su teške ozljede pa nas zanima kakvi su protokoli oporavka.
– Oni se sastoje od tri djela. Prvo nastupa rana postoperativna rehabilitacija kada rješavamo prve probleme. Prvo ograničen opseg pokreta (uz pomoć uređaja za pasivno razgibavanje i ručno), potom oteklinu (kriokompresivnim uređajem i ručnom drenažom) te atrofiju mišića (elektrostimulatorom i ciljanim vježbama koje se rade s fizioterapeutima), a imamo i načine kako poboljšati cijeljenje, npr. uz pomoć tecar terapije. Nakon toga slijedi druga faza u kojoj se više fokusiramo na jačanje muskulature (npr. na izokinetičkom uređaju), poboljšanje opće kondicije, propriocepcije, fleksibilnosti i dr. Treća faza je sportska rehabilitacija, odnosno prelazak s rehabilitacije na sport kada dodajemo više specifičnih pokreta za pojedini sport.
Ne na skijanje bez treninga
U ovo doba godine mnogi građani hrle na skijanje na kojem se mogu i teže ozlijediti ako nisu tjelesno dovoljno spremni.
– Mi u Poliklinici Kaliper već dugi niz godina pripremamo rekreativce za skijaške napore. Ovisno o tome koliko detaljno se osoba tome želi posvetiti, možemo ponuditi različite usluge, od provjere stvarnog tjelesnog stanja (npr. izokinetikom testiramo snagu mišića i eventualne deficite i disbalanse) do sportsko-rekreativnih treninga. Kada radimo pripremu za skijanje, najčešće je u takav trening uključen aerobni dio na stacionarnom biciklu ili traci za trčanje, nakon toga izokinetičko vježbanje za jačanje donjih ekstremiteta i na kraju trening na uređaju Huber koji simulira dosta pokreta koji vas čekaju na skijalištu. Huber tijekom vježbe djeluje na 80-120 mišića, odlično učvršćuje trup, a osim jačanja muskulature cijelog tijela, povoljno djeluje i na stabilizaciju, neuromuskularnu stimulaciju, koordinaciju i dr.
U svakom slučaju, nikako nije preporučljivo otići na skijanje nakon cjelogodišnje neaktivnosti i sjedilačkog načina života. A za to se pobrinuti može doktorica Desnica zajedno sa svojim timom fizioterapeuta i kineziologa, pa i liječnika.
– Bolje i tjedan dana prije skijanja trenirati nego ništa, a mi možemo jako puno napraviti u 7-10 treninga. Na taj način će naši rekreativni skijaši ne samo uvelike smanjiti mogućnost ozljede već će im i spuštanje niz padine biti puno veće zadovoljstvo – ustvrdila je dugogodišnja liječnica hrvatske skijaške reprezentacije.
>> Pogledajte video: Ivica Kostelić svira gitaru u Wengenu
M