Poznati Hrvat iskreno: 'Bandića nikada ne bih izdao, a sina nisam mogao spasiti'

Ovih dana održana je elektronička sjednica Skupštine Sportskog saveza Grada Zagreba, premda se predsjednik Nikola Dragaš (76) žestoko opirao tome. Zbog čega se tako postavio, hoće li na jesen ići po novi (treći) mandat i zašto je slijedio Milana Bandića “i u dobru i u zlu”, naš najveći kuglač svih vremena objasnio je u razgovoru za Večernji list koji smo vodili u njegovu prirodnom okruženju – na kuglani Medveščaka u Kranjčevićevoj ulici.

– Predložio sam, a u tome me podržao i Tonči Anzulović, zamjenik glavnog tajnika, da se i sjednica Upravnog odbora i poslije Skupština održe uživo. Međutim, doveli su nas pred svršen čin, sjednicu UO-a tražili su dan prije, a po poslovniku je potrebno barem pet dana prije. Objasnili su da je to zato što su neki imali koronu, pa kao materijali nisu bili pripremljeni na vrijeme. Uglavnom, imao sam osjećaj da je to muljaža. Nisam to htio prihvatiti, ali pravnica me zamolila da to obavimo jer inače ne bi bilo plaća ni za zaposlenike Saveza ni za trenere. Prihvatio sam da se sjednica UO-a održi elektroničkim putem, a oni su dnevni red napravili sami na svoj način.

Švaljek nam uzela 30 milijuna

A tko su to “oni”?

– Stručne službe na čelu s glavnim tajnikom Zdenkom Antunovićem (optuženik u aferama Agram i Bundekfest – op. a.). On me oprao, izvrijeđao, bio je grub prema meni, a poslije se ispričavao. No i Milan Pavelić (pročelnik Gradskog ureda za sport i mlade – op. a.) tražio je da “Jeleni (Pavičić Vukičević) ne napravimo nešto pred izbore”, pa sam pristao jer ipak sam Bandićev čovjek. Meni je on bio drag i imao je veliko razumijevanje za sportaše.

Unatoč svim aferama koje su se vukle oko njega?

– U to ne ulazim, ali ne znam hoće li budući gradonačelnik ili gradonačelnica imati takvo razumijevanje za sportaše, za svaki klub, za svakog pojedinca, za svaki savez. Kad je Bandić ono bio u pritvoru tri mjeseca, gospođa Švaljek odmah nam je uzela 30 milijuna kuna. No kad je izašao, sve je vraćeno.

U studenome vam istječe drugi mandat, hoćete li kandidirati i za treći?

– Vidjet ću nakon lokalnih izbora. Bio sam veliki Bandićev prijatelj, nikad ga ne bih izdao. A sada je tu Jelena, ona mi je draga i simpatična i podržat ću je jer član sam Stranke rada i solidarnosti.

Vi kažete da ste bili lojalni, ali drugi vas percipiraju kao Bandićeva poslušnika?

– Ja ne odobravam onakav rad kakav je on želio, ali meni je bilo važno da sport funkcionira.

Zbog čega ste 2013. Holdingu za 9,7 milijuna kuna prodali kamp na Silbi? Radi se o kvalitetnom zemljištu uz more, 25.000 četvornih metara. Sad je tamo, kažu, ruševina...

– Prodali smo Silbu Holdingu jer je on imao najbolju ponudu, a zašto smo se odlučili na to? Pa zbog toga što je gašenjem ZŠS-a 54 ljudi ostalo bez posla i trebalo im je isplatiti otpremnine. To nas je stajalo pet milijuna kuna jer otpremnine su iznosile od 100 do 120, pa čak i do 150.000 kuna.

Iako su mnogi zadržali stari posao i u novom Sportskom savezu Grada Zagreba?

– Da, pravnici su procijenili da se to mora tako napraviti. No posao je zadržalo samo 20-ak ljudi, ostali su morali otići. Zato sam rekao da ne odobravam Bandićev rad, ali on je takav bio.

Ali vi ste sve to potpisivali?

– Mogao sam se ja pobuniti, ali našao bi on nekoga drugoga. Jednom je Paveliću u mojoj nazočnosti rekao: “Ako ti i Dragaš ne možete to riješiti, onda znajte da ispred vaših vrata ima pet ljudi koji čekaju, oni će to riješiti”. A radilo se o dodatnom novcu koji smo trebali dati za natjecanje u karateu koje je organizirao Novica Bogdanović.

Tvrtka Trius nekretnine u Almeria centru tužila vas je jer ste se odselili tri godine prije isteka ugovora, potražujući iznos od 11,5 milijuna kuna. Visoki trgovački sud dao joj je za pravo. Što ćete ako presuda postane pravomoćna?

– Tko zna koliko je milijuna otišlo u raznim pravcima. Da je Bandić živ, on bi to riješio. Ovako – vidjet ćemo.

Kako danas gledate na svojih osam godina vođenja zagrebačkog sporta?

- Sustav je održan, zagrebački je sport uspješan, zagrebački su sportaši osvojili polovicu hrvatskih medalja u Riju. Nije lako raditi, SSGZ je velika institucija, 70 saveza, oko 1000 klubova, 50.000 registriranih sportaša. A zadovoljan sam i ozračjem koje je vladalo u Savezu. Otprilike sve do Bandićeve smrti kada su se neki probudili i osilili. Ja sam i danas siguran da bih dobio 70 od 97 glasova. Ali zlo je kad vam politika uđe unutra – zaključio je Dragaš kojem su kćeri i pokojni sin podarili tri unuke, a sada već ima i dvoje praunučadi.

Sina niste mogli odvratiti od pušenja ni svojom akcijom Kuglom protiv pušenja?

– Ne. Akcija evo traje 16 godina, a sin mi je umro 1. studenoga 2015. na moj rođendan, aorta mu je pukla. I to s 49 godina. Zbilja je puno pušio. Prigovarao sam mu ja, davao mu savjete, ali on bi obično odgovarao: “Ne putujem, ne pijem, ne trošim na garderobu, pa nešto moram”. Imao je visok tlak. Ja cigaretu nikad nisam nisam zapalio. Majka bi mi, kad me ispraćala na put, znala reći: “Nemoj biti u partiji i nemoj pušiti”. Valjda je ćaća radio i jedno i drugo, pa nije željela da takav budem i ja.

Inače ste iz Zemunika Donjeg, a otac vam je poginuo u partizanima kada ste imali samo šest mjeseci. Kako se to dogodilo i kako je bilo odrastati bez oca?

– Moj otac je bio remenar, radio je ormu za konje i kao takav bio je potreban svim vojskama koje su onuda prolazile. A bilo je i Talijana, ustaša, četnika, partizana... No krajem 1944. kada se već vidjelo tko će pobijediti, njegova majka znala bi mu reći: “Joso, bratići su ti u ustašama i domobranima, a ti moraš ići u partizane”. I otišao je, a 30. travnja 1945. poginuo je u Bihaću. Kao dijete bio sam željan svega, u godinu dana možda sam pet puta jeo meso. A trgovac je u trgovini imao sve, pa sam želio biti trgovac. I tako sam upisao trgovačku školu u Zagrebu. A kako onda u Zagrebu boćanja nije bilo, postao sam kuglač. Stanovao sam u Vlaškoj 40, a u Vlaškoj 71 je bila kuglana.

Triput u nizu svjetski prvak

I vi ste napravili sjajnu karijeru, jedan ste od najboljih kuglača, ne samo kod nas, nego i u svijetu?

– Još se nije dogodilo da je netko triput zaredom osvajao svjetski naslov, a meni je to pošlo za rukom 1972. u Splitu, 1974. u Eppelheimu u Njemačkoj i 1976. u Beču. Još sam jednom bio svjetski prvak u paru i jednom s reprezentacijom, pa tako imam pet svjetskih zlata, a ukupno sam osvojio 17 svjetskih medalja. A s klubom sam sedam puta osvajao Svjetski kup i tri puta Europski.

I koji vam je od svih tih uspjeha najdraži?

– Ono kad sam u Splitu 1972. osvojio svoje prvo svjetsko zlato. Prije početka prvenstva takvo što mi nije bilo ni na kraj pameti. A bila je jaka konkurencija jer su tad još igrali i Istočni Nijemci kao posebna reprezentacija. Za naslov sam se borio sa Zapadnim Nijemcem Dieterom Zieherom koji je branio krunu s prethodnog prvenstva. Bio je u vodstvu, ali publika mu je fućkala, pala mu je koncentracija, pa sam ja bio bolji za pet drva.

Svjetski kup koji ste 1991. kao Medveščak osvojili u Bratislavi poklonili ste Vukovaru, kako se to dogodilo?

– Kad smo mi u studenome 1991. autobusom odlazili na to natjecanje, na radiju smo slušali izvještaje Siniše Glavaševića. Vukovar se još držao, ali po Glavaševićevu glasu vidjelo se da je situacija kritična. I tada smo odlučili da ćemo, budemo li prvi, taj trofej pokloniti Vukovaru. To smo i učinili nakon mirne reintegracije.