Splićanin Aljoša Kunac (41) veliko je ime hrvatskog vaterpola, a bio bi i veće da ga mladenačke mušice povremeno nisu skretale s puta. Takva jedna situacija dogodila mu se kod Ratka Rudića neposredno nakon zajedničkog osvajanja svjetskog zlata 2007. godine u Melbourneu. Nekoliko mjeseci poslije, u Portugaleteu (Španjolska) Rudić je Kunca i Dobuda našao u kafiću u pola dva u noći. Jasno da je uslijedila kazna...
No, Aljoša je danas sazrio, pa je i sam vaterpolski učitelj, trener je vaterpolistica Jadrana. Koje su se prije koji dan na turniru u Szentesu potukle s igračicama Vojvodine.
Suci krivi za tučnjavu
– Bez dobrih sudaca nema ni kvalitetnih utakmica, a pogotovo u najmlađim kategorijama i u ženskom vaterpolu koji je još u počecima. To se dogodilo u Szentesu. U jednoj situaciji nije sviran prekršaj u napadu, puštena je grublja igra i na kraju se to pretvorilo u gurkanje i rastavljanje. Mediji su od toga poslije napravili senzaciju. Kako je postojala opasnost da će u nastavku doći i do većih izgreda, a nas ovaj vikend čeka finale Hrvatskoga kupa, odlučio sam da je pametnije ne nastaviti utakmicu – objasnio je Kunac.
Mi mislimo i da je ispravno postupio. No, vratimo se Kunčevoj igračkoj karijeri (dugoj i plodonosnoj) zbog čega je on i zaslužio biti član žirija za izbor vaterpolista godine. Čega se najradije sjeća i koji mu je od sidraša bio najteži za čuvanje?
– Najveći uspjeh moje karijere je osvajanje svjetskog zlata u Melbourneu 2007., tu dvojbi nema. Bilo je to prvo hrvatsko zlato na velikim natjecanjima. Ali ponosan sam i na naslov klupskog europskog prvaka osvojen u Napulju 1999. s mojim matičnim klubom – POŠK-om. A što se tiče najtežih sidraša za čuvanje, bilo ih je nekoliko. Dok sam bio mlađi, to je bio Španjolac Perez, tjelesno prejak i uz to ljevak, poslije Mađar Gabor Kiss. Dobro ga čuvate, mislite da ga kontrolirate na pet metara, a on pod faulom zabije gol.
Počeli ste s trenerskim poslom. Je li to vaše trajno opredjeljenje i kako je raditi s djevojkama?
– Zasad sam u trenerskom poslu, profesionalno, i to mi je jedino opredjeljenje. A što se cura tiče, prezadovoljan sam njima. Djevojke su malo sporije, ali fokusiranije su od muškaraca, daje sve od sebe i ne možete to ne cijeniti.
A kakav je trenerski kruh u nas?
– Mislim da su treneri u vaterpolu općenito podcijenjeni, potplaćeni i preopterećeni. Veliki broj trenera u klubovima treniraju po dvije-tri kategorije u jednom danu. Zato sam mišljenja da niti u jednoj kategoriji, a pogotovo najmlađoj, nismo u mogućnosti trening dovesti do maksimuma.
Kako gledate na prilično neuspješnu sezonu za hrvatsku reprezentaciju? Zbog čega je došlo do pada i što treba popraviti?
– Ne može se uvijek pobjeđivati. Mislim da su se stariji igrači potrošili i iscrpili, a mlađi nemaju iskustvo igranja velikih turnira.
Dolaze nam pretila djeca
Zbog čega se splitski vaterpolo našao u rezultatskoj krizi i ima li nade da se to popravi?
– Splitski vaterpolo je u krizi najviše zbog velikog broja klubova, uz istodobni manjak zatvorenih bazena. Dolaze nam djeca koja se uglavnom nisu snašla u drugim sportovima, često pretila, ima tu puno problema – napomenuo je Kunac, kratko i jasno obrazloživši svoj izbor:
Maro Joković?
– Naš najbolji ljevak, u koji god klub dođe, podigne mu razinu.
Andro Bušlje?
– Mladost je s njegovim dolaskom osvojila prvenstvo.
Loren Fatović?
– Brz, učinkovit, neustrašiv..
Luka Bukić?
– Igra na visokoj razini, zaslužuje biti u užem izboru.
Riječ-dvije i o ostalima?
Bez Marcelića na vratima Mladost ne bi osvojila prvenstvo. Josip Vrlić naš je najbolji sidraš u ovom trenutku, a Marko Bijač naš najbolji vratar, obrazložio je Kunac, sretno oženjen i otac troje djece (zovu se: Gaia, Megi i Vigo), kojega su nekad zvali Stric.
– To je vezano uz mlađe uzraste reprezentacije. Bio sam malo ozbiljniji od svojih suigrača, a znao sam im davati dobre savjete.
Vaterpolo je u ogromnoj krizi. Slabo se ulaže, mlađe dobne skupine teško dolaze do termina. Ako dijete od 16 godina trenira 5 puta tjedno po 1,5 sat, u nekim kasnim terminima, nema šanse da će uspjeti u vrhunskom sportu.