PPD je kanta za napucavanje, 21. put u nizu bez pobjede, a ovo je jedini izlaz

Kakvo je vrijeme došlo kada suparnici rukometaša PPD Zagreba u elitnoj skupini Lige prvaka trljaju ruke kada po rasporedu igraju protiv “plinara”. Hrvatski prvak trenutačno je lagana meta za osvajanje bodova. Naime, nastavio je neugodnu tradiciju od prošle sezone. Lani su imali svih 14 poraza u skupini te još dva u osmini finala Lige prvaka. U prvih pet kola ove sezone već su upisali četiri nova poraza i imaju tek jedan osvojeni bod, kod kuće protiv Elveruma. Odgovor zašto je PPD Zagreb “kanta za napucavanje” nije teško dati.

Sve se svodi na jednu poznatu frazu – koliko novca, toliko muzike. A “plinari” nemaju novca, barem ne onoliko koliko bi bilo dovoljno da budu ravnopravni barem Vardaru, Meškovu, Elverumu... Lako je bilo početkom devedesetih kada je bilo novca, kada se našim igračima nije isplatilo odlaziti igrati u Njemačku, Francusku ili Španjolsku jer su taj isti novac dobivali u Zagrebu. Lako je bilo jer rukomet nije bio toliko zanimljiv velikim sponzorima kao što je to slučaj danas kada europskih rukometom drmaju privatni moćnici kojima nije problem utući desetke milijuna kuna u momčad.

Veliki novac – čista utopija

Naravno da je našim najboljim igračima danas zanimljivije igrati u jačem klubu za puno više novca nego što mogu trenutačno dobiti u Hrvatskoj, bilo da je riječ o PPD Zagrebu ili Nexeu. Otkako je nestalo velikih sponzora i velikog priljeva novca, klub iz Veprinačke tonuo je sve niže i niže. Vrhunac rezultata bilo je četvrtfinale Lige prvaka, no i to je izboreno sada već prilično davno. Dakle, jedan od načina da se zagrebaši ponovno dignu u sam vrh dolazak je nekog privatnika, toliko moćnog da mu nekoliko milijuna eura ništa ne znači. A da se s novcem može baš sve, u rukometu imamo primjer Vardara u koji je novac investirao Rus Samsonenko. Čovjek je sagradio hotel, dvoranu, okupio momčad koja je potom dvaput bila prvak Europe. Slična situacija dogodila se i u poljskom Kielceu, dok je najveći financijer mađarskog Veszpréma država i nacionalna lutrija.

E sad, da će netko u skorije vrijeme uložiti tako velik novac u PPD Zagreb, to je čista utopija. Dakle, treba se okrenuti nekim drugim idejama. Jedan put u bolje sutra primjer je norveškog Elveruma. U tom klubu nema velikih zvijezda, sve su to do jučer rukometni anonimusi. Ali Elverum danas u rosteru ima devet svojih klinaca koji su godinama zajedno i sada se jako dobro vide rezultati. To je klub, a slično je i u danskom Aalborgu, koji ima dugogodišnji plan i program. To je klub koji u jednoj sezoni ne promijeni dva-tri trenera. To je klub koji ima viziju i ta vizija sada se ostvaruje. Nakon pet kola Aalborg ima osam, a Elverum dva boda manje i gotovo je sigurno da će obje skandinavske momčadi igrati u osmini finala, pa čak i dalje.

Može li PPD Zagreb tim putem? Može, ako se napravi dobar plan i program po kojem bi klub okupio desetak najtalentiranijih juniora koji bi u klubu igrali zajedno barem pet-šest godina. No svi dobri mladi igrači brzo odlaze u inozemstvo. Ne zanima ih razvoj u hrvatskoj ligi. Radije će u nekom inozemnom klubu sjediti na klupi i dobivati veću plaću nego, primjerice, u PPD Zagrebu ili Nexeu. Mladom igraču nije važno hoće li igrati, važna je samo zarada.

Zaustaviti odljev mladih

Ne tako davno, 2019. godine, juniori Hrvatske osvojili su srebro na Svjetskom prvenstvu, a imali smo i sjajnu generaciju kadeta. Iz tih generacija trenutačno su u inozemstvu Ereš (Norveška) Panjan, Račić, Načinović (svi u Francuskoj), Špruk (Portugal), Miličević, Ivanković (oba Slovenija), Šarac, Martinović (oba Njemačka), Vekić (Švicarska), Lučin (Poljska), Maraš (Makedonija). U Hrvatskoj su ostali tek Karlo Godec, Fran Mileta, Halil Jaganjac (svi Nexe), Daniel Papić (Sesvete), Dominik Srna, Filip Vistorop i Karpo Sirotić (svi PPD Zagreb) i Dominik Novak (Gorica).

Sad zamislite da trenutačno zagrebaši u rosteru imaju, baš kao i Elverum, ovih devet mladih igrača – Načinović, Šarac, Vistorop, Srna, Lučin, Ivanković, Maraš, Mileta i Jaganjac. S iskusnima Musom, Čupićem, Mandićem, Obranovićem... to bi bila momčad čak i za napasti Final-Four.

Od dvije možda utopijske ideje ova druga čak bi mogla biti i moguća. Zašto zagrebaši ne bi okupili generaciju koja je ove godine bila druga na Europskom prvenstvu do 19 godina. Zašto barem tri godine zajedno ne bi u istom klubu igrali Grubišić, Dujić, Hršak, Lisac, Malin, Obradović, Vuleta... Kad već nema novca, barem imamo dobre muzike...