To kadetsko Svjetsko prvenstvo u Ujedinjenim Arapskim Emiratima 2013. nije želio propustiti. Koljeno je smetalo, ali izazovi igranja na velikom natjecanju i najava da će ga gledati izaslanici Manchester Uniteda, Reala i Ajaxa bili su jači.
Frane Vojković igrao je u generalnoj provjeri protiv Brazila, odigrao posljednju utakmicu na SP-u protiv Uzbekistana i to je to... Koljeno je popustilo, tada je počela njegova kalvarija. Snove 17-godišnjeg klinca o Realu i Manchesteru, snove o prvoj momčadi Hajduka, zamijenili su posjeti liječniku, operacije, bolnice, rehabilitacije...
Bio je jedan od ključnih igrača te U-17 reprezentacije Hrvatske u kojoj su dominirali Alen Halilović, Josip Bašić, Ante Roguljić, Robert Murić...
Trenirao i sam u sobi
– Svi su pravi, ali Vojković je jedan od temelja momčadi – kazivao je tadašnji izbornik U-17 Ivan Gudelj. Dvije i pol godine prošle su od tada. Polugodišnja rehabilitacija, odlasci k dr. Martensu u Belgiju, pa čišćenje meniskusa jednog koljena pa drugog... Početkom 2015. godine mislio je da je sve gotovo, vratio se, ali u prijateljskoj utakmici stoper Solina startao mu je na koljeno. Nova operacija, ovaj put križnih ligamenata, slomili bi se i snažniji od Frane. Ali, on se vratio još jači, prionuo je treningu dva puta dnevno, u tajnosti svoje sobe radio i treći...
– Uvijek sam vjerovao u sebe. Znao sam da prilika mora doći, pa nakon kiše uvijek dolazi sunce – vedro kaže Vojković.
U Rijeci je u jadranskom derbiju dobio 45 minuta, debitirao za Hajduk, ostavio više nego solidan dojam. O onom što je Hajduk prikazao moglo bi se danima pisati, bilo bi to “šamaranje”...
Mogli bismo pisati o Rijeci, koja je razbila Hajduk u prvom dijelu, ali i pala u drugom poluvremenu. Nije nezanimljivo ni to što je Matjaž Kek otvoreno kazao mu je Hajduk bio simpatija koju uživa pobijediti...
Ali, povratak Frane Vojkovića jedna je lijepa životna priča o mladiću koji je svima pokazao da se čeličnom voljom može puno toga. Već je bio prežaljen, kada bi se govorilo o njegovoj karijeri, bilo je puno više onih koji su sumnjičavo vrtjeli glavom. No, Frane je bio drugačiji, on nikada nije sumnjao...
Sad je sve na Buriću
U nizu raznih stranaca sumnjivih kvaliteta, koji u Hajdukovu dresu zarađuju dobar novac, Vojković nam je postao simbolom svega onog što bi u Poljudu trebali raditi. Od bijelih dobije desetak tisuća kuna mjesečno, tolika mu je gaža u novom ugovoru, ali za novac ga nije briga. On je sretan jer igra nogomet.
– Nadam se daljnjoj minutaži, do kraja prvenstva želim postati standardni prvotimac Hajduka – jasno će simpatični “Vojka”.
Sada je na treneru Damiru Buriću da od Vojkovića izvuče klasu koja je kod njega nepobitna. On bi mogao biti novi Mijo Caktaš, igrač koji najviše nedostaje ovom Hajduku.
Istina, nije iz Dugopolja, Franini su korijeni iz Dicma, kojih pet-šest kilometara dalje prema Sinju. Vojkovićeva je prava pozicija vezni igrač. Ne treba ga gušiti na nekakvim krilima, obvezati strogom defenzivom ili ga prepustiti čistoj ofenzivi... Jedino što Burić treba jest dati mu da igra, ukazati mu povjerenje.
>>Kek: Simpatizirao sam Hajduk u mladosti, zato ga volim pobijediti
sutra samo u večernjem listu, u novom nastavku Maršićevih bajki pročitajte kako je mladi Šime iz Dicma već dogovorio transfer u Barcelonu, ali ga je ćaća poslao u sjemenište jer je želio da Šime bude svećenik.