Zbog zatajenja srčanih i dišnih kanala, u 90. godini života umro je Juan Antonio Samaranch, bivši predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora. Čovjek je to koji je tijekom svog 21-godišnjeg mandata doveo profesionalne sportaše na Olimpijske igre i pritom poveo odlučnu borbu protiv dopinške industrije.
Od španjolskog markiza MOO je dulje vodio jedino njegov utemeljitelj Pierre de Coubertin. Na odlasku se potrudio da ga naslijedi čovjek kojega je samo poželio za svog nasljednika (Jacques Rogge). Tom prilikom, u Moskvi, potrudio se i da Peking dobije domaćinstvo Olimpijskih igara 2008., ali i da njegov sin postane član MOO-a.
Odlučan otpor politici
Četiri i osam godina poslije zauzimao se za to da Madrid dobije Igre:
– Ja sam čovjek na kraju svog puta pa vas molim da mom Madridu dodijelite OI 2016. – molio je lani.
Na njegovu žalost, Igre je dobio Rio de Janeiro. Premda razočaran, star i bolestan, i dalje je nastavio putovati pa ga je predsjednik HOO-a Zlatko Mateša susreo u prosincu 2009. na sjednici Europskih olimpijskih odbora.
– Njegovu povijesnu ulogu vidim u tome što je uspješno riješio političke pritiske, izvukao Igre iz bojkota. Uspostavio je kontroliranu komercijalizaciju i uspostavio sustav koji je osigurao da Igre funkcioniraju i financijski prežive – ustvrdio je Mateša.
Samaranch je 11 puta gostovao u Hrvatskoj, zemlji čije je ljude i sportaše volio, od toga pet puta kao gost HOO-a. Posljednji put bio je ovdje u siječnju 2007., kada su ga primili predsjednik Mesić i premijer Sanader.
– Draženovim sam muzejem impresioniran, mnogo je ljepši no što sam očekivao. Nigdje takvo što nisam vidio – bio je pun dojmova na trgu sportaša kojeg je obožavao.
Nakon tih riječi Draženova majka Biserka pustila je suzu. Jučer nam je kazala:
– Samaranch je iznimno zaslužan što je Dražen, uz De Coubertina, Nurmija i Zatopeka, samo jedna od četiri osobe iz povijesti sporta koja u parku Olimpijskog muzeja ima svoj spomenik.
Zahvaljujući upitnoj političkoj mladosti, ovaj je “sportski svetac” cijelu karijeru nosio križ.
Osim činjenice da je bio Francov ministar sporta, pratio ga je glas i da je bio KGB-ov agent. Neki mu pak nisu htjeli oprostiti što su mu neki prijatelji sudjelovali u aferi potkupljivanja pri dodjeli domaćinstva ZOI-ja Salt Lake Cityju. No, možda su ga baš ti grijesi naveli na pokoru i neka dobra djela u sportu.
Sportom gasio ratove
Godine 1981. svoj utjecaj iskoristio je da Igre 1988. dobije Seul, jer su Južna i Sjeverna Koreja tada bile u otvorenom ratu, a ta je odluka pomogla da se obustavi vatra. Zanimljivo je da je svoju kratku novinarsku karijeru prekinuo 1943., nakon što je u “La Prensi” kritizirao ponašanje Realovih navijača poslije visokog poraza od Barcelone (1:11).