Prepoznajete li ga? Rođen u tuđini, a ispisao je povijest hrvatskog nogometa...

Bivši hrvatski izbornik, donedavni trener bavarskog velikana Bayerna te aktualni trener Monaca Niko Kovač slavi svoj 49. rođendan. 

Iako je sada trener drugog kluba, Niko  je obećao Bavarcima pred odlazak: – Moj brat i ja ćemo zauvijek ostati navijači Bayerna. 

I oduševio i natjerao pokoju suzu u oko jer, znali su, koliko god u posljednjem razdoblju nije išlo, Niko je živio za taj klub i s tim klubom. Zbog njega je zapravo i započeo svoju ljubav prema nogometu. 

Još davne 1976. gledao je na TV-u kako je Bayern osvojio Kup prvaka protiv St. Etiennea u Glasgowu. Predvodio ih je tada Karl Heinz Rummenigge, a nekoliko desetljeća kasnije postao je šef našemu Niki. 

Kada mu je bilo devet godina, roditelji su ga u rodnom Berlinu upisali u lokalni Rapide Wedding, a od toga trenutka sve do danas Niko se vodio očevim riječima:

POGLEDAJTE GALERIJU: Niko Kovač

– Stoput bi mi prolazile kroz glavu njegove riječi da se samo radom i upornošću može uspjeti. Bez muke nema nauke, govorio bi mi otac, a ja sam slušao – rekao je Niko u knjizi kolege Andrije Kačića Karlina ''Kovači vatrene sreće''. 

Upornost se isplatila. Niko je s 12 godina dobio poziv u berlinsku reprezentaciju (svaki njemački grad imao je svoju). Ipak, već četiri godine kasnije bilo mu je dosta svega. 

– Nisam imao volje više ići na treninge i utakmice, ne znam što mi je došlo, ali sam ostao bez volje. Tu je opet otac odigrao značajnu ulogu. Nije me tjerao, već mi je rekao da je sretan što se ne vučem po ulicama već idem na treninge pa sam nastavio – priča Niko. 

Zahvaljujući tome potezu i napornom radu, dvije godine kasnije potpisao je svoj prvi profesionalni ugovor. Bilo je to s berlinskom Herthom za koju je igrao pet godina i sve u drugoj ligi. 

– Nije u Drugoj bilo TV kamera, rijetko tko je mogao čuti za nas. Lakše se bilo probiti u Bundesligu kao junior prvoligaša, nego kao netko iz nižih liga. Na jedan zimski turnir na kojem sam igrao došao je i Dinamo i navodno sam se tada svidio Ottu Rehaggelu, ali ni dandanas ne znam je li to istina – prisjeća se Niko. 

No, onda je napokon došao poziv – želi ga Bayer Leverkusen. Niko je potpisao, a ubrzo je stigao i brat Robert. O. K., igra za Bundesligu. Što je ona još preostalo? Pa – reprezentacija. A bilo je jasno koja. 

U domu Kovačevih se govorilo hrvatski i hrvatska krv tekla je njihovim venama. 

– Gledao sam u hrvatske igrače kao u bogove. Maštao sam kako ću jednog dana igrati za Hrvatsku uza sve te velikane kao što su Šuker, Boban, Bokšić.. Iskreno, nisam vjerovao da će to biti moguće – kaže Niko. 

No, bilo je. I da, telefon je zazvonio, a pozivni broj bio je +385.

– Pozvali su me 1998. kada je Hrvatska nastupala na Kupu kralja Hassana u Maroku. Mislio sam da se netko šali. Kada sam shvatio da je istina, odmah sam rezervirao avionsku kartu da ne zakasnim. No nekoliko dana prije hrvatskog stigao mi je poziv Njemačke. Odbio sam ga jer sam u srcu vjerovao da će jednom stići i poziv Hrvatske. 

No, u Francusku nije išao. 

– Nekako mi se čini da mi je ta brončana medalja oteta. Vjerojatno ne bih igrao ni minute, ali samo da sam osjetio tu atmosferu. Smatram da sam zaslužan, jer sam bio tu, na licu mjesta u većini kvalifikacijskih utakmica. Osjećao sam veliku žalost i bol koju nisam do danas prebolio. Mislim da sam zaslužio. Umjesto mene išli su neki drugi igrači, koje je valjda trebalo prodati. U Njemačkoj sam bio naučen na korektnost, bez zakulisnih radnji i mućki... – pojadao se Niko, koji je do kraja reprezentativne karijere odigrao 83 utakmice i zabio 14 golova, a u svakom nastupu dao je sve od sebe. Tu požrtvovnost vidjeli su i struka i tribine pa nije bilo prigovora na preuzimanje kapetanske vrpce 2004. godine. Dao mu ju je Cico Kranjčar. 

Uz Niku, još jedna legenda hrvatskog nogometa danas slavi. Boško Balaban slavi svoj 42. rođendan.