Presudio 'lucky punch', a ne slažem se s Dragom Ćosićem da je Santos veliki taktičar

Hrvatska ide kući, poražena ali uzdignutog čela i bez jedne zamjerke na prikazanu igru. Kad ekipa stvori 7-8 vrlo dobrih prilika i ne zabije gol nogomet je već nebrojeno puta pokazao da će stići kazna. Ali zašto baš nama, ekipi koja igra najljepši nogomet u Francuskoj...

Već u tunelu je bilo jako zanimljivo vidjeti lica jedne i druge ekipe, bilo je to boksačkim riječnikom rečeno uvjeravanje protivnika licem u lice da smo kvaliteteniji i uvjereniji u pobjedu. Željko Mavrović bi se sigurno složio da je naš stav i gard prije prvog sučevog zvižduka utjerao veliki oprez i respekt u glave portugalskih mega zvijezda.

Početkom utakmice sigurno smo zagospodarili sredinom ringa diktirajući ritam, naš posjed i kontrola igre bila je zadovoljavajuća, ali i uz nedostatak konkretnih ideja prema naprijed. Portugalci su se vrlo dobro i organizirano postavili, nisu nam dopuštali da budemo okomiti i opasni pred njihovim golom. To prvo poluvrijeme mi smo bili oprezni prema naprijed, ali i vro dobri u reakciji nakon izgubljene lopte. Portugalci su tražili igru prema naprijed kroz igru kratkih dodavanja i ne baš jasnu ulogu u napadačkim akcijama Nanija I Ronalda. Ta portugalska loša kopija tika take bila je igra u širinu i svaki put kad je trebalo dati okomit pas lopta bi završila u našim nogama ili u gol autu.

Žao mi je što u tom prvom dijelu nije bilo više okomitih dodavanja ili vertikalnih ulazaka u prostor sa loptom i stvaranja viška u protivničkih 30 metara. Bilo je vidljivo kako se Modrić pred sam kraj poluvremena “naljutio “ na Badelja kad mu nije dao okomiti pas među linije jer je osjetio da bi mogao u toj zoni napraviti problem gustoj obrani Portugalaca. U 40. minuti otkrili smo savršeni recept na koji način možemo probiti njihov gusti romb u sredini.

Balans koji je ekipi davao William Caravlho na poziciji zadnjeg veznog razbijen je odvlačenjem Rakitića na stranu, istovremeno se otvorio koridor za okomiti pas Srne za Mandžukića, povratna lopta za Perišića koji je sa linije ušao u sredinu i okrenuo stranu za Strinića. E sad, što bi bilo da je Strinić ili opalio po golu ili vidio Perišića na povratnoj nikad nećemo saznati. To je bila akcija ili varijanta jedne od opcija koje smo po mom mišljenju trebali češće koristiti. Odvlačenje Carvalha iz središnje zone i primanje lopte u njihovih 30 metara licem prema golu događalo se vrlo rijetko u prvom poluvremenu, a bilo je situacija. Mislim da je to bio ključ za prvo poluvrijeme pogotovo jer su im oba bočna igrača jako dobro zatvarala naša linijska krila.

Drugo poluvrijeme donijelo nam je agresivniju Hrvatsku, odlučniju i željnu pobjede bez produžetaka ili penala. Krenuli smo po gol koji znači prolazak i ostanak u Francuskoj. Bili smo okomitiji i trčali smo više u prostor licem prema golu protivnika, stvarali viškove i kroz sredinu i na boku. Sijevali su krošei, direkti i aperkati Perišića, Vide, Brozovića oko glave portugalskog vratara ali niti jedan nije pogodio njegovu bradu. Portugalske pokušaje sa lakoćom su blokirali maestralni Ćorluka i vrlo sigurni Vida. Da je sudac zbrajao poene nakon 90 minuta digao bi ruku Hrvatskoj jer Vatreni su bili dominantniji i opasniji. 

Kako je meč odmicao u produžecima postajali smo sve sigurniji, Modrić je svojim vertikalnim slalomima radio kaos u obrani sve paničnijih Portugalaca. U tim trenutcima stjerani u kut jedini koji su se još uvijek držali u borbi bili su Pepe sa pravovremenim reakcijama na ubačaje Srne i “pit bull” Renato Sanchez koji je derao po zglobovima naših igrača bez ikakvog pardona. Taj momak koji je rođen 1997. godine podsjeća me jako na Edgara Davidsa, ali ne samo po frizuri nego po stilu i energiji koju pokazuje na terenu. Bayern će sigurno profitirati s njime.

A onda negdje oko 110. minute skidaju se rukavice i spušta se gard, kontra na kontru i opet ništa. Inzistiramo, ali završnog udarca još nema. A što reći za tu kobnu 116. minutu, šansa i stativa Perišića, protivnik grogiran tetura uz konopce i zadaje 'lucky punch' hrvatskim željama o naslovu europskog prvaka. Uhvatio nas je neoprezne spuštenog garda (Strinić), zažmirio, zamahnuo napamet (udarac Nanija) i pogodio u bradu kad se najmanje nadaš (Quaresma).

U suzama smo postali svjesni da uzvrata nema, za pojas se možemo boriti ponovno za četiri godine. Preduge četiri godine. Neću se složiti sa našim dragim i poštovanim Dragom Ćosićem da je izbornik Portugala Fernando Santos čudesan taktičar, neću se složiti jer ja od Portugala u kreaciji napadačke igre nisam vidio ništa. Santos je znao odakle mu prijeti opasnost i razmišljao o destrukciji i organizaciji u fazi obrane. Želim gledati napadački nogomet i ekipu koja pobjeđuje kroz igru, a ne da čeka svoju priliku iz jedne kontre. Razglabanja o izmjenama i jesu li se morale obaviti ranije i na isti način, ostavit ću svima nama da složimo pobjedničku taktiku, jer nakon ispadanja s Eura maštanje nam ostaje kao jedina utjeha…