Preživio je rat i smrt kćeri. Sumnjali su u njega, a on je postao ponajveći u povijesti

Nakon što je Marko Žuvela zabio odlučujući peterac za zlato, hrvatski izbornik Ivica Tucak (54) u prvih je nekoliko sekundi ostao sjediti uz bazen, potpuno miran i prazan, s olakšanjem što je konačno sve završilo. Drame u dvije posljednje utakmice uzele su svima nama "nekoliko života", a kako je onda tek bilo izborniku... No, njegov mir u tim dramatičnim trenucima koji su završili velikim slavljem Hrvatske kratko je trajao, jer igrači su svog izbornika, kao što je to i red, bacili u bazen.

- Ja velim Lorenu (op.a. Fatoviću) da me ne baca u bazen jer imam stent na srcu, a on me ipak baci, haha. Možda je to zato što me se želi što prije riješiti - našalio se Tucak, a onda, emotivno nastavio:

- Ovo zlato je izboreno s novom momčadi formiranom prije dvije godine. Sjećam se riječi velikog broja ljudi koji su govorili da hrvatski vaterpolo čekaju teški dani, a mi smo u međuvremenu postali europski i svjetski prvaci. Ovo mi je životna matura. A malo sam i umoran i ne znam što bih govorio. Moramo se sad malo odmoriti, a u ljeto nam slijedi ono što najviše čekamo. U Parizu želimo samo jedno - olimpijsko zlato. To je moja životna želja, moja misija. Dok to zlato ne budem imao u vitrinama, neću biti miran. Nadam se da ću ga osvojiti s Hrvatskom, s ovim predivnim momcima koji mi toliko vjeruju, a i ja njima pa imamo jednu sjajnu kemiju. A nakon tog zlata mogu i u mirovinu.

Veseljak je u duši

Koliko je samo emocija Tucak prošao u posljednjih mjesec i pol dana, sjećamo ga se onako tužnog, bijesnog nakon poraza u finalu europskog prvenstva u Zagrebu, kada smo doslovno u posljednjim sekundama ostali bez zlata u utakmici sa Španjolcima. I malo je tko tada mislio, da ćemo nakon tolikog emotivnog pražnjenja, već na Svjetskom prvenstvu stići do zlatne medalje.

No, kod izbornika Tucka riječ predaja i odustajanje ne postoji u rječniku, borio se uvijek u životu, borit će se i sada. Pa sjetimo se samo da je to čovjek koji je 2012. godine prihvatio najteži mogući zadatak – naslijedio je legendarnog Ratka Rudića i od tada sjedi na klupi Hrvatske.

To je možda i najlakše što je u životu napravio jer Tuckov život obilježile su mnoge tragedije i problemi.

Naime, 1991. je kao dragovoljac sudjelovao u Domovinskom ratu. No, tu epizodu svog života nikada nije volio isticati niti se na nju vraćati. Rat sada samo vodi u bazenima i tako će i ostati. Ipak, ovaj prvi ostavi traga na čovjeku to je sigurno, a nakon njega, život mu je zadao još jedan šamar. Kraj igračke karijere uvelike je uvjetovala najveća tragedija u njegovom životu. Naime, on i supruga Marijana su izgubili troipolgodišnju kćer Tenu 21. lipnja 2005. Na nju je na terasi jednog šibenskog kafića pao automat s igračkama i zadobila je teške ozljede glave. Preminula je nekoliko dana poslije.

Tu priči nije kraj, naš izbornik uoči Eura imao je problema sa srcem. Liječnici su mu, kada je završio u bolnici, preporučili mirovanje zbog ugrađenog stenta, ali on se vratio nakon dva dana. Jer, Hrvatsku je čekao nastup na Euru, tamo se dobrano naživcirao, ali ipak završio ga je s medaljom oko vrata. A sada, je, sa stentom, stigao i do svjetskog zlata.

Tipični je to Tucak, umjesto odmora, ide među ljude. Po svim pričama, oduvijek je bio veseljak u duši, čovjek rođen za društvo, pjesmu, druženje.

Takvog ga se može naći u njegovu rodnom Šibeniku gdje je nekada i sam bio vaterpolist, igrao je na mjestu napadača.

– Na ulici sam kao dijete igrao i nogomet i košarku. Moj prvi susjed Miro Jurić, naš proslavljeni košarkaš, i ja po cijele smo dane, a često i do duboko u noć ubacivali loptu u koš koji je bio ispred garaža iznad Njegoševa trga. Tu je bio i silno talentirani Dino Lovrić. Košarku sam igrao, a u vaterpolo sam se zaljubio. Vaterpolo mi je puno dao. Prije svega kroz taj sam sport stekao radne navike. Nikad od svoje devete godine do kraja igračke karijere nisam zakasnio na trening, a kamo li ga propustio – rekao je u razgovoru za Volim Šibenik.

U Šibeniku je i započeo vaterpolsku karijeru, s Pericom Bukićem igrao je u Solarisu, 1989. je prešao u Crvenu zvezdu, zatim je igrao u Švicarskoj za Bissone Lugano. Karijera ga je 1993. odvela ponovno u Šibenik gdje se zadržao dvije godine. Igrao je potom u Italiji (Palermo, Como, Genoa, Milano...) do 2002., vratio se onda u Hrvatsku gdje je dvije godine proveo u zagrebačkom Medveščaku. Karijeru je završio 2005. u rodnom Šibeniku nakon smrti kćeri. Posvetio se potom izgradnji trenerske karijere.

– U vaterpolu sam od svoje osme godine. Trenerskim poslom odlučio sam se baviti pri kraju svoje igračke karijere u Solarisu, a potom i u Italiji. Igrao sam za prvu momčad i vodio mlađe kategorije. Dopao mi se taj posao pa sam paralelno upisao i višu trenersku školu na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Sa završetkom igračke karijere odmah sam počeo s trenerskim poslom u svom klubu, Šibeniku – rekao je Tucak u jednom intervjuu za Večernji list.

Koliko ga je zanimao trenerski posao govori i činjenica da je, još dok je igrao u Italiji, ljeti dolazio doma i trenirao niželigaške klubove. No, pravi trenerski poslovi krenuli su s Veselinom Đuhom kada je vodio juniorsku reprezentaciju koja je potom 2009. osvojila Svjetsko prvenstvo, a prije toga 2008. broncu na Euru. Sredinom 2006. godine preuzeo je momčad Šibenika, bio mu je to prvi klub koji je vodio i već u prvoj sezoni odveo ga je u završnicu Kupa LEN-a!

Rudić mu je bio učitelj

Već tu pokazao je svoj potencijal koji je nagrađen još više – od 2009. do 2012. godine kao trener Jadrana iz Herceg Novog osvojio je dvaput Jadransku ligu, crnogorsko prvenstvo i jednom Kup. U isto ga je vrijeme unovačio Ratko Rudić i priključio ga stožeru hrvatske reprezentacije s kojom je osvojio europsko, olimpijsko i zlato u Svjetskoj ligi.

Kruna karijere na glavu mu je stavljena 16. rujna 2012. kada je naslijedio Rudića na mjestu izbornika hrvatske vaterpolske reprezentacije.

Već na Svjetskom prvenstvu u Barceloni 2013. godine osvojio je broncu, dodao je tome i srebro iz 2015. iz Kazana, svjetsko zlato iz Budimpešte (2017.) te broncu iz Gwangjua (2019.). Naše vaterpoliste vodio je i na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru i iz Brazila se 2016. vratio sa srebrom. Trebaju se tu dodati i bronca iz 2018. s Eura u Barceloni, a i već spomenuto zlato iz Splita. Nedavno je u Zagrebu uzelo novo, sjajno, friško europsko srebro, a onda je u nedjelju naše vaterpoliste doveo do još jednog svjetskog zlata, za devetu medalju s najvećih natjecanja otkad je poslije Olimpijskih igara u Londonu izborničku klupu naslijedio od Ratka Rudića.

Nova prilika, za nove velike stvari, pružit će mu se već ljetos, kada će naši vaterpolisti na Olimpijskim igrama loviti zlato. Tim zlatom Tucak bi postao jedan od najsupješnijih izbornika u povijeesti hrvatskog sporta. A mnogi su sumnjali u njega kad je klupu preuzimao od najtrofejnijeg vaterpolskog trenera Ratka Rudića. No, sada mu se Tucak, po broju medalja već počeo ozbiljno približavati. Nadamo se samo da nakon olimpijskog zlata neće ispuniti najavu o mogućoj mirovini...