Prilika tricolora za iskupljenje i brisanje sramote

Zanimljivo, ali u vrlo jakoj skupini, Francuzi su jedini koji se mogu pohvaliti kako su podizali pokal europskih prvaka (ne računamo li Ukrajinu koja je naslov osvojila u sklopu SSSR-a). I to dvaput. Prvi put na domaćem tlu 1984., predvođeni Michelom Platinijem, a drugi put 2000., kad je sjajna generacija Zidanea, Henryja, Trezegueta... upotpunila dvije godine prije osvojeni naslov svjetskih prvaka. No, bila su to neka druga, zlatna vremena francuskog nogometa. Danas je Francuska 16. reprezentacija svijeta, a ispred nje su Bjelokosna Obala, Grčka, Čile, Rusija... No, ono najgore je, čini se, iza trikolora. Dno su dotaknuli za vrijeme i nakon SP-a u Južnoafričkoj Republici gdje su ispali u skupini, a došlo je i do totalnog raspada sustava u samom kampu reprezentacije kad su igrači poveli pobunu protiv izbornika Raymonda Domenecha. Blanc je preuzeo kormilo i ispravio brod koji tone, pomilovao je „grešnike“ Patricea Evru i Francka Riberyja i otad galskim pijetlovima cvjetaju ruže – nakon poraza od Norveške u prijateljskoj utakmici (Blanc izostavio sva 23 igrača koja su bila na SP-u) i od Bjelorusije u kvalifikacijama za EP, Francuska je ukupno nanizala 18 utakmica bez poraza! U kvalifikacijama za Euro primili su samo četiri gola u 10 utakmica, a na nastup u Poljskoj i Ukrajini trikolori će gledati kao na priliku za iskupljenje i vraćanje ponosa naciji.