Životni intervju

Prosinečki: Izbornik Hrvatske? Nikad ne znaš. Dinamo? Nikad, ne želim novu traumu

Foto: Marko Prpic/PIXSELL
14.10.2016., Zagreb - Robert Prosinecki, bivsi nogometas te sadasnji izbornik Azerbajdzana. Photo: Marko Prpic/PIXSELL
Foto: Anto Magzan/Pixsell
09.12.2010., Beograd - Robert Prosinecki potpisao za trenera Crvene zvezde. Photo: Anto Magzan/PIXSELL
Foto: Luka Stanzl/PIXSELL
08.04.2016., Zagreb - Otvorenje djecje igraonice Bambino. Vlasnice igraonice Karmela Berisic i Marcela Golonejic, Robert Prosinecki. Photo: Luka Stanzl/PIXSELL
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
22.02.2008., Zagreb - Robert Prosinecki i Mila Elegovic Balic na proslavi 38. rodjendana Saloona. Photo: Goran Stanzl/PIXSELL
06.06.2009., Zagreb - Opustanje reprezentativaca i strucnog stozera u Maksimiru uoci kvalifikacijske utakmice skupine 6: Hrvatska-Ukrajina za Svjetsko prvenstvo u JAR-u 2010. Strucni stozer je izabrao obliznje kafice za ispijanje kave, dok su se reprezent
Foto: Petar Glebov/PIXSELL
Robert Prosinečki
Foto: Reuters/PIXSELL
Robert Prosinečki
Foto: Petar Glebov/PIXSELL
Prosinečki
Foto: Igor Kralj/PIXSELL
Robert Prosinečki
Foto: Reuters/PIXSELL
Robert Prosinečki
17.10.2016.
u 10:08
Pogledaj originalni članak

Nogometnu naciju kakva je Azerbajdžan Robert Prosinečki okrenuo je naglavačke. Njegovi šefovi do jučer nisu poznavali pojam premija jer taj novac, namijenjen igračima, uvijek bi u pravilu ostajao u blagajni saveza. Odnedavno je financijska križaljka malo drukčija. Vjerojatno se sada već plaše koliko će Robiju i društvu morati isplatiti do kraja kvalifikacija. Nakon dvije pobjede i remija, Azeri su korak iza moćnog Elfa. Slogan saveza sada glasi: Why not? Zašto se ne bismo i mi plasirali na SP, misle Azeri. Novi ugovor već mu spremaju, a Robi je potpuno miran, uživa u lovorikama i pohvalama koje stižu sa svih meridijana. Uz kavicu smo počeli o njegovom velikom projektu.

Kako je doživio Azerbajdžan?

– Svi misle da je to nešto daleko, misteriozno, ali nije. Oni su tu, blizu. Muslimanska zemlja koja je europski orijentirana. Imaju sve što je potrebno za dobar život. Baku je spektakularan grad koji se neprestano gradi. Nisu toliko zagriženi na nogomet, ako ih uspoređujemo s ostalim europskim standardima. Pitom je to narod koji živi na nafti i plinu. Problem je kada padne cijena nafte... Sada, zbog ovih naših rezultata, njihovi apetiti rastu. I moji trenerski su sada porasli.

Je li se naviknuo na gastronomsku ponudu?

– Najbliži su turskoj kuhinji. Ti njihovi ćevapi, povrće, voće... Ali u Bakuu imate restorane koje možete uspoređivati s onima u Londonu, Parizu, Madridu. Puno je grčkih, talijanskih, španjolskih restorana. Možete uistinu uživati.

Dakle, teže europskim standardima.

– Imaju vrhunske uvjete za život, strane škole nakon kojih možeš kamo hoćeš. Ta njihova škola Tisa jedna je od najboljih. Stranci imaju jako velike mogućnosti. Sigurna je zemlja, vrlo mala je stopa kriminala, mali postotak nezaposlenosti. Pa Kaspijsko jezero s tim platoima gdje se crpi nafta... Hoteli s pet zvjezdica, tobogani, plaže... Žele se pokazati svijetu u najboljem svjetlu. Pa Formula 1. Sve je naslonjeno na Socar, njihovu najveću naftnu kompaniju, pa sada i ta priča oko nogometa koja također utječe na pozitivan imidž.

Imali su nedavno ozbiljnih turbulencija, kratkotrajnih ratnih sukoba. Kaže da ga to nije uplašilo.

– S Gorskim Karabahom stalno su u sukobu godinama. Bilo je primirje dvadesetak godina, sada se to uzburkalo prije četiri-pet mjeseci. No, očito je Europa, odnosno Rusi, rekla da se smiri situacija. Sada je sve mirno.

Kakvi su Azeri kao narod?

– Nisu previše komunikativni. No, spremni su pomoći. Uslužni su. No, nisu kao mi ono: ‘Di si, buraz, kako si?’

Kako su se njegove cure, supruga Vlatka i kćerkice Leonarda i Roberta snašle u toj priči?

– Nije bilo lako. Kćerkice su morale ostaviti školu, prijatelje, društvo, možda i dečke. Krenuti u neku novu priču. Leonarda se vratila, Roberta je ostala.

Roberta je u školi kao izborni predmet izabrala nogomet.

– Nevjerojatno. Počela je igrati nogomet. Dvaput tjedno. Sada je počela prije mjesec dana. Kopačke i kostobrane sam već kupio. U ekspanziji je i ženski nogomet. Igra i odbojku. Voli sport. Sretan sam zbog toga. Kaže mi: ‘Tata, ti si bio vezni igrač, ja sam napadač.’

Što je zatekao kada je preuzeo Azere?

– Kada sam došao, imali su četiri poraza. S tim da smo dobili porciju od Hrvatske 6:0. Dobra utakmica u Italiji 1:2, s Norveškom doma 0:1 i s Bugarima 1:2 u Bakuu. Nakon toga, normalno je da su svi potonuli. Svi su se počeli pitati imali to sve smisla. Trebalo ih je uvjeriti da više vrijede. Doveli smo neke igrače koji nisu bili dugo u reprezentaciji, pa su neki tek došli. Selekcija, rad, razgovori i uvjeravanje. Dosta analitike i truda je iza nas. Pogledajte naše utakmice prije i sada. To je drukčija razina. Oni sada vjeruju da su dobri. Postavljamo nove standarde. Vidim to i po igračima koji su na klupi koji se vesele i žele biti dio te momčadi.

Šukeru nije lako

Kakva im je liga?

– Nije na nekoj razini. Može to puno bolje. Qarabag tri godine i Qabala dvije godine igraju u Europi. Nedostaje nam Nefči koji nije na razini koju trebam. Nažalost, imamo osam klubova u ligi, zbog financijskih problema. Bilo je najprije 12, pa deset klubova. Toga me najviše strah u cijeloj priči.

Koliko su Azeri talentirani za nogomet?

– Ima talentiranih igrača. Samo ih trebaš naći. Ima zanimljivih igrača koji igraju u Qarabagu. Ima igrača koji mogu igrati u ozbiljnim ligama u nekim srednjim klubovima.

Je li sabrao dojmove nakon senzacionalnog početka kvalifikacija?

– U početku ne razmišljaš o nekom dometu. Ne vjerujem da je bilo tko razmišljao da možemo bilo što napraviti. Ali nakon sedam bodova iz tri utakmice, euforija raste. Da sam to nekome pričao prije kvalifikacija, sigurno bi rekao: ‘Ma daj, što ovaj priča.’ Ali uz malo sreće sada su svi počeli govoriti: ‘Pa čekaj, ima tu nečega.’

Koliko se medijska slika promijenila oko reprezentacije?

– Igrali smo s Hrvatskom 0:0, pa to uopće nisu doživjeli. Trebalo im je dvije godine da shvate da radimo ozbiljan posao. Radimo neku priču za budućnost, za sljedeće kvalifikacije.

Čak su i ljudi iz saveza bili skeptični.

– Nisu vjerovali da s velikim reprezentacijama možemo igrati ovako ravnopravno. Dođem tamo i oni kažu: ‘Nemoj samo primiti više od dva gola.’ Kao šala, ali tako su razmišljali. Ljudski je da apetiti rastu. Samo da sada ne dođem u Irsku, primim tri komada i tresnem o pod...

Koliko je pratio zbivanja u našoj kvalifikacijskoj skupini?

– Bio sam zauzet tako da sam pratio samo rezultate. Gledao sam protiv Turske, bilo je jako dobro. Zanimalo me koliko Hrvatska može bez Luke Modrića i Ivana Rakitića. Očito je da imamo širinu. Dobio si Andreja Kramarića, Matea Kovačića koji ipak sada ima nekakav kontinuitet u Realu. Postoji zdrava konkurencija. Proradio je Mario Mandžukić. Bravo za izbornika Antu Čačića koji ga je istrpio i ovaj je zabio četiri komada u dvije utakmice. Reći će netko: ‘Pa to je Kosovo.’ Nije to baš tako. Što ih ne zabije netko drugi? Ali mi stalno nešto podcjenjujemo. Opet smo glavni favoriti za veliko natjecanje. Čekamo Island, iako nije lako igrati pred praznim stadionom. Island je bio hit prošlog europskog prvenstva. Za mene su veliko otkriće.

Koliko prati mijene u HNL-u?

– Pratim Dinamo. Petev me pobijedio s Bugarskom. Ne znam kako radi, vidjet ćemo. Ušli su u Ligu prvaka, pa su lagano pali, tražili se. Očekivalo se da će Cico Kranjčar otići. Potrošili su hrvatske trenere i morali su tražiti rješenje u strancu. Rijeka je tu, Osijek se diže. Ušli su Mađari u klub i odmah se osjeti razlika. Hajduk? Nemam pojma. Kod njih je stalno nekakva zbrka. Od idealnog do katastrofe. Da me krivo ne shvate, volio bih da je Hajduk u vrhu. Da ne bude stalno Dinamo na vrhu. Ljudima to postaje dosadno. U Njemačkoj su puni stadioni, euforija, ozračje. Ali postalo je monotono jer Bayern stalno dominira. Tu se nešto mora promijeniti. Stalno kupuju najbolje igrače i to postaje dosadno. Osvajaju prvenstvo i kup, onda su u polufinalu ili finalu Lige prvaka. Ma treba nam Leicester. Neka i mali počnu igrati. Nešto da novo.

Kako bi ocijenio dosadašnji učinak svog prijatelja Davora Šukera?

– S Davorom ja nemam nikakav problem. Ne pijem kavu s njim, ali poštujemo se. On je jedan od najvećih hrvatskih igrača. Ušao je u novi posao i treba mu dati vremena. Nije mu lako jer je iz kopačaka ušao u fotelju predsjednika saveza. Morat će učiti, kao i svi. Stvorila se kritička javna slika. Ta kritika može biti i konstruktivna. Ali prebrzo ocjenjujemo je li netko dobar ili loš, a nije ni počeo raditi. Čačić je postao izbornik, a odmah su rekli: ‘Nema pojma.’ Nije baš to tako. Pa ima rezultate. Je, da je bio hrabriji protiv Portugala, možda bismo igrali u finalu Eura. Mali kiks protiv Turske, a možda je to bila naša najbolja utakmica. Lijepo je da je Šuker u Uefi, kao i Zvonimir Boban u Fifi. Znači da vatreni nešto rade. Nije baš taj ni Gianni Infantino (predsjednik Fife, nap.a.) glup. Izabrao je Zvonu, Marca van Bastena. Ljude koji imaju neke reference.

Stalna mijena koju ne možemo zaobići je i Zdravko Mamić.

– On je puno vrhunskih stvari napravio. Mamić je vladar hrvatskog nogometa deset godina. Ne možeš biti trener Lučkog ako Mamić ne kaže, ne možeš ovo ili ono ako Mamić ne odobri. Je li uzeo ili nije uzeo, to ne znam. Dinamo je radio velike transfere. Neki će reći da nije uspjeh jer se nikad nije prezimilo u Europi. Ali apsolutno dominira u ligi, tu su Lige prvaka i Europske lige. Imaju kontinuitet. Ali samo pogledajte njegove intervjue i ispade i vidite da je Zdravko Mamić taj...

Kako je zadovoljan svojim trenerskim rastom?

– Svaki dan nešto novo možeš naučiti. Vjerojatno je taj Žuti dobar. Da mi je netko prije rekao da ću biti trener, rekao bih mu da je lud. Ali to mi je sada ušlo pod kožu. Taj adrenalin, strepnja... Puno mi je lakše to bilo prebroditi kada sam bio igrač. Ti si taj, daješ lopte, promašiš jedanaesterac, ti odlučuješ. Ovdje trebaš sklopiti 25 igrača u cjelinu. Kao da imaš nekakav žele u rukama, pa ti ispada kroz ruke... Onda ti to loviš i opet slažeš. Onda nikako da uloviš i onda opet ispočetka. Lijepo je uživati u lovorikama, ali gdje je trud prije toga.

Što nakon Azerbajdžana, što je stepenica više?

– Imam još godinu dana ugovora, samo sam na Azere koncentriran.

Trenerski kodeks nalaže da se ne priča o poziciji koja je već popunjena, no sigurno je da će Žuti u perspektivi figurirati za hrvatskog izbornika.

– Imamo izbornika. On radi sjajan posao. Kad ti netko kaže ‘reprezentacija Hrvatske’, nevažno otkud si i gdje si, moraš razmišljati o toj opciji. Sada zaista ne razmišljam. Jednog dana. Nikad ne znaš u životu...

Uvijek Real ispred Barcelone

Velike emocije vezuju ga za Crvenu zvezdu. Bi li u nekoj priči opet sjeo na klupu beogradskog kluba?

– Nema tu priče. Tamo sam se afirmirao kao igrač. Iz Zvezde sam otišao u Real, najveći klub u svijetu. Sa Zvezdom sam osvojio Ligu prvaka, koju neki klub na ovim prostorima vjerojatno više nikada neće osvojiti. Dali su mi šansu kao treneru. To je moj klub kojemu sam jako puno dao. Možda to nekome neće odgovarati, ali ja ne mogu govoriti drukčije. Ja sam najviše problema imao u Dinamu. Kao klinac sam otišao. Vratim se, pa opet svi pričaju: ‘Vratio si nogomet’, pa opet moram otići. Uvijek sam bio u problemu. Nisam to izmislio. U Zvezdi sam kao igrač i trener bio poštovan. Tamo sam doživio najljepše trenutke u karijeri. Ne mogu vam reći nešto drugo, ne libim se to reći... Sada me stalno zovu, čestitaju. Vjerujem da im je drago zbog mog uspjeha. Kad sam bio igrač, nisu me u Hrvatskoj cijenili kao tamo. To je logično jer sam tamo igrao najbolji nogomet. Puno sam više ovdje bio osporavan.

Kada biste spletom nekih idealnih okolnosti preuzeli klupu Dinama, bi li vam to, u određenoj mjeri, zacijelilo emotivne rane koje vam je taj klub zadao kao klincu?

– Ne želim novo razočaranje u Dinamu. Moj pokojni otac Đuro napustio je sve u Njemačkoj da bi njegov sin igrao u Dinamu. Doma se samo o tome pričalo. U Njemačkoj je imao građevinsku firmu, vrhunski posao, 300 zaposlenih... I onda ja od 10. do 18. godine igram u omladinskoj školi, zaigram u Dinamu i onda moj otac doživi najveće razočaranje. To da sam morao otići. Čovjek je iz Stuttgarta dolazio da bi gledao utakmicu Dinamo-Budućnost. Vratio me u Dinamo kada su svi bježali iz Hrvatske. Onda te sve to skupa zaboli. Ne želim više slušati te priče, ali ne želim ni zaboraviti. Zvezda je moj klub, a ja sam se vratio u Dinamo. Niti su mi oni tamo to predbacili, niti me baš briga i da jesu. Ja sam čist. Kako god netko razmišlja, ja imam svoj film, neću se mijenjati. U Dinamu neću biti trener. Netko će sada reći: ‘Koji će nam k...c.’ U redu, svatko ima svoje mišljenje. Ne želim traume. Kad dobijem otkaz u Kayseriju, sve u redu, jer nisam emotivno vezan. Ali Dinamo je moj klub i emotivno sam vezan. Koliko god netko mislio da to nije tako. Emocije su jedno, a posao drugo...  

Na ovu emociju lako je bilo nasloniti pitanje o mogućoj regionalnoj ligi koja je opet aktualna.

– Ako i bude ta liga, mora se igrati za nešto. Za Ligu prvaka ili Europsku ligu. Onda će biti zanimanje sponzora, navijača. Bez toga bi cijela priča vrlo brzo prestala. Uvijek se mora igrati za nešto.

Jasan je Robijev stav kako novac pokreće nogomet. Ima li u svjetskom nogometu prostora za male?

– Ima. Pa dođe Dinamo, Bate Borisov, Astana, Maribor... Manji klubovi mogu ući u Ligu prvaka. Nogomet je čudo, veže ljude, svađa ih, ljudi plaču... Ne znam koji sport može izazvati takve emocije. Sjećam se Turske, pogotka onog frajera u 121. minuti, u tri minute koliko radosti i očaja. Pa sjetim se Francuske, Šukera i onda dva gola Thurama...

Dotaknuli smo se još malo financijskog koncepta u svjetskom nogometu. Koliko su realne vrijednosti igrača za koje se izdvaja 100 ili 150 milijuna eura?

– Što je tu realnost, zapitaš se. A onda imate jednog Zlatana Ibrahimovića koji u kratkom roku proda dresova u vrijednosti 100 milijuna, onda sam osvoji 20 bodova, pa onda puni stadione. Vidite da ima tu neke matematike.

Oduvijek mi je bilo nelogično to što Robi favorizira Real ispred Barcelone.

– To me nitko nije pitao. Barcelona igra najljepši nogomet godinama. Ima Messija, najboljeg igrača svih vremena. Ali Real je moj prvi klub, još otkad sam bio klinac. Moj odlazak u Real bilo mi je nešto nepojmljivo, dolazak u nešto veliko. Za mene je Real uvijek – malo više.

Koliko razmišlja o socijalnoj, društveno-političkoj situaciji u Hrvatskoj?

– Godinama imamo turbulencije. Koliko god bio ‘operiran’ od politike i neovisan, ne možeš to ignorirati. Pratim to, najviše kroz internetski portal Večernjeg lista, vi ste mi najbolji. Priča se da smo korumpirani, da smo rasprodali državne vrijednosti... Nisam učio škole da to mogu analizirati, nemam kompetencije. Ali imaju oni koji su to napravili, odnosno koji nisu ništa napravili, pa me to sve skupa boli. Ima nas 4,5 milijuna, imamo resurse i potencijal, a ne živimo kako bismo trebali. Kada sam bio klinac, govorili su: ‘Ne daj Bože da te Rusi brane, a Grci hrane.’ Koga god su Rusi branili, nije bilo dobro, a koga su Grci hranili, taj je gladan ostao. Znači da tu nešto ima. Pa rast nezaposlenosti, da se zgroziš, pa propadanje firmi... Sačuvali smo Podravku, pa više Pliva nije naša, pa Ina je naša. Ili nije naša? Ne znam više. Napravili smo autoceste, moramo puno raditi na turizmu. Problem je svijest nacije. Danas ne vrijedi ništa, ništa se ne cijeni. Živjeli smo u Austro-Ugarskoj, radili za njih, pa su nas krali ovi iz Beograda. Sada smo svoji, pa su nas naši pokrali... Uništili smo Slavoniju, a neki kažu da možemo hraniti cijelu Europu. Znam da u Zagorju nema nijedne krave, kada sam bio klinac, bilo je milijun krava. Kad sam bio klinac, nije bilo šanse da se ‘nekaj ne dela’, sadi ‘kuruza’, pšenica. Uništili smo poljoprivredu. Pa imamo vode koliko hoćeš, a najskuplju vodu u Hrvatskoj plaćamo, a vode ko u priči. Imamo Vladu, pa nemamo... Zbog toga je propalo puno projekata, sigurno. Ne znam, nisam kompetentan, moramo početi ‘delati’, kako kaže Banderas (Milan Bandić, nap.a.), moramo početi manje ‘ćapati’... – u svom je stilu zaključio Veliki Žuti.

SIGURNOST GRAĐEVINA

Hrvatski građevinski inženjer: Zgrade izgrađene u ovom razdoblju su najkritičnije. Gradile su se bez adekvatnih projektnih obrada

"Zabrinjavajuće je da do ovog urušavanja nije došlo uslijed elementarne nepogode kao što smo imali potrese u Zagrebu i Petrinji niti obilnih oborina kao što je bio slučaj u Valenciji, Jablanici u BiH ili u Bologni. Nije bilo niti velikih oborina, snijega, niti jakog utjecaja vjetra ili temperature, a nadstrešnica se ipak urušila i izazvala veliku tragediju."

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.