Ta njegova nepretencioznost uvijek vas iznova razoruža. Sat i pol razgovora s Robertom Prosinečkim u zagrebačkom hotelu Esplanada prošlo je u trenu. Novo doba u koje nas je uvela korona promijenilo je i navike našeg legendarnog nogometnog asa.
– U Zagrebu sam, već četiri mjeseca uživam s obitelji. Spremam se za ljeto, da vidim hoće li biti nešto. Ako ne, opet dobro. U Turskoj sam bio godinu i pol dana tako da mi ovo sada malo i paše – počeo je Prosinečki.
Koliko su vam restrikcije zbog korone poremetile životne rituale?
Svi imaju neke važne stvari, kave, druženja. Važno da su terase otvorene. U Zagrebu je to puno lakše u odnosu na Tursku gdje sam bio u kampu i nisam uopće mogao van. Ovo je OK, preživjet ćemo.
Naravno, pratili ste priču oko Superlige.
Iznenadili su nas sve. Valjda su htjeli vidjeti hoće li se netko pobuniti. Hoće li Uefa ili Fifa reagirati, hoće li to navijači prihvatiti. Sigurno nisu odustali, posebice Florentino Perez, koji je inicijator priče.
Vjerujete da će se priča nastaviti?
Sigurno će nastaviti jer iza te priče očito je prevelik novac. Do daljnjega neće biti ništa jer znaju da će Uefa kažnjavati.
Je li malo nelogično da su se takvi moćnici povukli na prvu reakciju Aleksandera Čeferina, glavnog čovjeka Uefe?
Shvatili su da su se navijači u Engleskoj snažno pobunili. Bila je to proba. Ima tu nelogičnih stvari, kao i 1993. godine kada se osnivala Liga prvaka. Tada nije bilo logično da petoplasirana momčad u prvenstvu osvoji Ligu prvaka. Jednostavno će se i to jednog dana dogoditi. Vjerojatno će jače lige teže prihvatiti. Iako, ne vjerujem da su tako naivno ušli u ovaj veliki projekt.
Je li nogomet kontaminiran i lišen romantike zbog tako velikog novca?
Traže se samo veliki budžeti, najbolji i najplaćeniji igrači. Sigurno je u cijeloj priči velik utjecaj imala korona. Ja volim gledati sve utakmice. I dalje ću gledati, bila to Superliga, Liga prvaka ili HNL. Puno stvari nas se ne pita, pa će tako i ova priča proći.
Procjene su da bi od takvog projekta najveću štetu imali manje lige i klubovi?
Ovo što je do sada napravio Dinamo velika je stvar. Dinamo je napravio čudo, čak i oni ne vjeruju da su to postigli. Ako pogledamo infrastrukturu ili stadione, nemamo nikakve uvjete. Najprije moramo napraviti stadion i ostvariti uvjete da bismo se natjecali u nekom ozbiljnom natjecanju. Ljude moraš privući, jer je jako teško doći na ovakve stadione, posebice ako pada kiša i ne znaš hoćeš li imati sjedalicu. Ne kažem da svi moraju graditi stadion, ali u Ligi prvaka ne možeš imati sve četiri različite tribine. Dinamo to zaslužuje jer rade čuda, bez obzira na sve probleme u kojima se nalazi i naša država.
Ta priča oko stadiona je svjetski raritet, desetljećima se već priča o gradnji i renoviranju stadiona... Samo bi se pojavljivali političari koji su ideju stadiona koristili kao politički alat.
Dugo svi obećavaju. Trebao je biti gotov prije trideset godina. Sigurno nije dobro, posebice za naš nogomet. Uza sve probleme imamo tako dobre rezultate. Možda smo mi malo bahata nacija pa kažemo da smo trebali biti prvi na SP-u. Možda bi se netko trebao sjetiti i napraviti barem kamp, pa onda stadion. Da ljudi imaju veći motiv za rad, djeca će htjeti više igrati nogomet. Nadam se da će to biti ubrzo. Stotinu puta smo apelirali da se izgradi infrastruktura. To nam treba ako jednog dana želimo parirati europskim standardima. Očito nije lagano ostvariti te projekte. Ili ne mogu ili neće...
Možda je ipak problem čije će rođačke firme graditi stadion?
Ne znam. Neka radi tko god hoće, samo neka se napravi. Znam da je Hrvatska u problemu, ljudi teško žive. Puno poslova je nestalo zbog korone. Ali i prije smo bili u problemima. Država mora stati iza te priče i napraviti stadion.
Za nešto manje od mjesec dana bit će 30 godina otkako ste s Crvenom zvezdom u Bariju osvojili Ligu prvaka. Koliko vam je taj doseg usmjerio život?
Koliko je prošlo? Trideset godina? Znam da je toliko... Jako brzo je prošlo. Dugo nismo bili svjesni uspjeha. To vjerojatno više nitko neće ponoviti s ovih prostora. Bila je Steaua, pa Zvezda i više nitko neće na bilo koji način moći parirati najvećim europskim klubovima. Naravno da mi je usmjerilo karijeru i život. Ostali smo u povijesti kluba.
Što je bio glavni forte te generacije, osim talenta, naravno?
Kada bih počeo nabrajati imena tih igrača, ove mlađe generacije sigurno ne bi ni znale... Naravno da je talent osnovni preduvjet. Četiri godine se slagala ta momčad. Zvezda je tada uzela najbolje igrače s tržišta, no liga je bila jaka jer se u inozemstvo nije moglo ići do 28. godine. Zvezda je u tom razdoblju bila jedan od najvećih klubova u Jugoslaviji. Imali su snagu da stvore takvu momčad. Nismo ni mi bili uvjereni da možemo napraviti veliki rezultat. Shvatili kada smo to tek kad pobijedili Dresden i izborili polufinale. Lijepa je to uspomena i rado se sjećam toga.
Negdje ste spomenuli da je Dejan Savićević bio najtalentiraniji igrač te generacije?
Nisu ga slučajno zvali Il Genio. Ne u Jugi, Srbiji, već u Milanu. Veliki talent koji je mogao riješiti svaku utakmicu. Bilo je tu jako dobrih igrača. Spoj svega...
Koliko često na YouTubeu gledate isječke nekih svojih utakmica iz tog razdoblja?
Nisam sada dugo. Ali prije bih pogledao s prijateljima kada bismo se htjeli prisjetiti nekog poteza ili pogotka. Sada kada sam trener gledam neke druge stvari.
Ima li neka relikvija, kopačke, dres, koji čuvate doma za uspomenu na igračke dane?
Jako mi je žao što nisam čuvao neke dresove iz karijere...
Imate li doma dres madridskog Reala?
Nemam. Šteta što nisam ništa čuvao. Stalno me pitaju, ali ne znam imam li bilo što uopće. Za dresove me pitaju kolekcionari koji jako skupo plaćaju takve stvari. Ostala je emocija i lijepe uspomene na neke velike utakmice...
Ja sam jedan od onih koji još uvijek čekaju vaš dres iz Dinama...
Nećeš ga ni dočekati jer ga nemam. Ne znam što ti drugo mogu dati (smijeh).
Postoji li još nešto za čim žalite u karijeri?
Sretan sam i zadovoljan sa svime što sam napravio. Kaj ja znam... Imam krasnu obitelj, za to se živi. Volim nogomet, baviti se tim poslom.
Uz Prosinečkog je uvijek išao onaj mit o boemskom životu u sportskim danima. Je li vam to smetalo?
Nikada nisam o tome ni htio razgovarati. Ali 80 posto toga je nadodano. Pusti se priča i onda se rodi mit. Kaj ja znam... Nemam nikakvih problema u svom životu. Uvijek sam radio najbolje što sam mogao. Malo mi smeta što su znali pričati kako nisam volio raditi. To su nemoguće stvari. Pa kako bih došao do te razine da nisam volio trenirati. To su apsurdi. Nema veze, tako će ljudi nekoga zapamtiti i pričat će generacije o tome...
Što Prosinečki kao trener misli o Prosinečkom kao igraču?
Ma bio sam najbolji. Ili trening ili utakmica, uvijek sam htio biti najbolji. Kada počnu pričati da ne bih mogao igrati u ovo vrijeme. Pa kakvo je to vrijeme u kojem jedan Boban ili Bokšić ne bi mogli igrati, kakve su to gluposti. Jeste li gledali Real Madrid i Chelsea? Pa što je to napravio Jorginho, što ne bi mogao Boban. Nemojte mi to pričati. Ne vjerujem u to. Malo se današnji nogomet ubrzao i neke su stvari drugačije. Igra se do 40 godina. Ali da ne bismo mogli talentom igrati, ne mogu vjerovati da me pitaju takve stvari.
Igrali ste u Dinamu, Crvenoj zvezdi, trenirali BiH, bili u stožeru vatrenih... Jedan ste od rijetkih kome se pljeskalo u Zagrebu, Beogradu, Splitu... Bili ste, na ovom brdovitom Balkanu, svojevrstan civilizacijski džoker i jednostavno i prirodno ste manevrirali u tim izazovima. Koliko je to bilo teško?
Ovdje je nevjerojatno teško. Pa ne mogu ja neke stvari brisati iz svog života. I neću, jer su mi to bili najljepši trenuci. Ja nemam nikakav problem. Rekli ste, civilizacijski džoker. Ne znam. Živim u Zagrebu, igrao sam u Beogradu, bio u BiH. Takav je moj put bio. Uvijek ćeš imati problema jer mi živimo u tom svijetu. Ali nimalo nije lagano.
Vratili smo se malo na laganija pitanja. Je li VAR dobro rješenje za nogomet?
Rekao sam da je dobro. Još to treba malo poboljšati, ali 95 posto je u pravu. Nije se tu ništa izgubilo vrijeme jer se čeka odluka. Puno stvari je poboljšao, manje je pogrešaka.
Kakav nogomet danas volite gledati?
Drugačije ga gledam nego kada sam bio igrač. Prije gledaš potez u kojem uživaš. Opet dolazimo na tezu da je najvažnije tko rješava utakmice individualnom kvalitetom. Možeš davati sto paseva ako nemaš igrača koji će individualnim potezom razbiti sve koncepcije. Ima dobrih utakmica. Iznenađujuće je da se i kod nas dobro igra zadnjih mjeseci. Osim nekoliko momčadi, da ih sada ne nabrajam da ne bi bilo da imam nešto protiv bilo koga. Dobili smo Osijek, Goricu, Rijeku... Pogledajte Osijek. Došao je ulagač, nemam pojma je li mađarski novac, neću ulaziti u to. Važno je da se stvara momčad, da igrači redovito primaju plaću. I odmah se vidi napredak. Evo, s Dinamom se bore do zadnjeg kola.
Kada smo se već na trenutak vratili u naš nogomet, čujete li se s Davorom Šukerom?
Nismo u kontaktu.
Možda mu možete nešto sugerirati za dobrobit nogometa, možda ponešto za inicijativu stadiona?
Ne želim sugerirati. Samo ako me pita. Nije Davor bitan za stadion...
Pa dobro, bitan je za lobiranje?
Mi bismo puno stvari htjeli, ali nije to baš tako. Svi bismo bili zadovoljni jednim stadionom i da se ovaj u Splitu malo ušminka...
Kada razmišljate o ideji nogometa koju slijedi, sigurno je ona kompatibilna s onom vašeg prijatelja i bivšeg suigrača Pepa Guardiole?
Pep je dugo u Manchester Cityju čekao ovu priliku u finalu Lige prvaka. Dugo nije mogao ni blizu. Zamislite to, s dvije milijarde koje potroši. Sada je tu, zadnja prilika. On je moj favorit među momčadima koje su ostale. Ali zna i on pogriješiti. Nekad nije ni lako odabrati među 30 igrača. Koga god staviš, čini se da ne možeš pogriješiti. Ali, jednostavno je uvijek najteže. Znamo pričati: ‘Kaj bu Pep...’ ali on ima najviše trofeja. Dobro, osvojio ih je s Barcelonom. Sve OK, ali moraš biti u pravom trenutku na pravom mjestu. To je bila najbolja momčad koja je hodala. Može netko osvajati više trofeja, ali ja sam četiri godine uživao. Svi smo gledali i pitali se je li to moguće. Više nećemo takvo nešto gledati.
Čujete li se sa Slavenom Bilićem?
Pa ne baš. Posao te odnese.
Splet okolnosti htio je da baš s Bilićem krenete u trenerski posao.
Nisam razmišljao o tome da uopće budem trener. Njegova je bila ideja da s njim dođem u stručni stožer reprezentacije. Potom su mi se počele sviđati neke stvari i tako sam počeo.
Prepoznao je kako sam htio spomenuti još jednu priču po kojoj je on bio ključan u određivanju većine taktičkih zamisli dok su zajedno vodili reprezentaciju. Prekinuo me u pola pitanja.
Nemojte to pričati. Slaven zaslužuje respekt i puno je napravio s Hrvatskom. I u svim klubovima u kojima je bio.
Naravno, ni u primisli mi nije bila ideja umanjiti Bilićev značaj ili trenerski talent, naprotiv...
Svi koji smo bili uz njega, bili smo karike u lancu koje je trebalo posložiti. Na kraju smo svi ostali žalosni zbog tog pogotka protiv Turske jer smo zaslužili taj polufinale. Ali cijeli život učiš, kao igrač i kao trener.
Morali smo se dotaknuti Modrićeve produžene mladosti.
Toliko smo o tome pričali i toliko ste napisali. Dovoljno je samo konstatirati koliko dugo igra u Realu i što znači za taj klub sve ove godine. Jedan je od najboljih ili najbolji hrvatski igrač. Nema tu posebne priče.
Što nam dolazi u postmodrićevskoj eri?
Pa dvadeset godina čekali smo novu generaciju koja je nešto napravila. Nije jednostavno ni logično da ćemo biti stalno na svim završnicama. Trebat će nam sreća za neke nove iskorake iako jako brzo stvaramo talente. Puno se stvari treba poklopiti. Opet će biti jedan period gdje ćemo čekati. Najvažnije je da smo stalno na velikim natjecanjima.
Kako vam Hrvatska izgleda neposredno uoči Eura?
Ne izgleda dobro, ne možemo se lagati. Tri utakmice u kvalifikacijama nismo bili pravi. Igrači i izbornik znaju da to nije bilo na razini na kojoj smo navikli gledati reprezentaciju. Dobra je stvar što je Hrvatska uvijek u povijesti najvažnije utakmice uvijek odigrala najbolje. Posebice neke dodatne kvalifikacije. Vjerujem da ćemo i u ovim kvalifikacijama opet izaći kao pobjednici. Moramo se brzo prilagoditi. Na turnir će moći ići veći broj igrača, što nije nevažno. Ovo je Luki vjerojatno zadnji Euro. Daj Bože da bude kao Ibrahimović koji se u reprezentaciju vratio u 40. godini. Vjerujem da ćemo biti dobri na Euru. Odmorit će se, bit će zajedno, moći će se to posložiti.
Nije smjenjivanje izbornika, ali puno bi vas ljudi htjelo vidjeti na mjestu izbornika naše reprezentacije...
U životu vam se događa puno stvari na koje uopće niste računali. Nikada nisam mislio da ću otići raditi u Azerbajdžan, pa sam otišao na tri godine, dvije godine u BiH, pa Tursku. Tko ne bi volio voditi Hrvatsku!? Tu sam u Zagrebu, igrao sam za reprezentaciju, Hrvat sam... Nisam opterećen. Negdje je zapisano što će se događati u budućnosti. Sada bih u inozemstvu nešto pokušao s novim klubom.
Kakvo je stanje s vašim zdravljem?
Poslije svih problema koje sam imao, sada sam super...
Negdje ste kazali da je bilo “frkovito”?
Ma kaj frkovito? Mislio sam da sam pa-pa... Bio sam blizu.
Je li vam to iskustvo promijenilo percepciju o životu i prioritetima?
Ma je. Živim isto, ali vidiš da su ti obitelj i zdravlje najvažniji. Dosta dugo sam imao problema. Odlazim se pregledati. Nisam imao ni koronu...
Plašite li se korone?
Trebamo se plašiti. U početku su govorili neki da je to mala gripica. Očito da nije.
Jeste li se cijepili?
Jesam jer ja spadam u rizičnu skupinu. Prije sedam dana primio sam prvu dozu, a za pet tjedana drugu.
Zapalite li još koju cigaretu?
Moj problem nije bio vezan za cigarete, tako da ni u jednom trenutku nisam prestao...
S obzirom na slobodno vrijeme, sada češće možete otići u Zagorje.
Odem često, mama je tamo. Volim biti doma. Tamo sam odrastao. Puno je mirnije i drugačije u Zagorju, na selu. Od jutra do ručka vrijeme nikako da prođe. U Zagrebu nemam vremena ni okrenuti se, već je četiri poslijepodne. Odem kod mame preko vikenda s obitelji.
Jedan zajednički prijatelj kazao mi je da volite slušati Gibonnijevu glazbu.
Dok sam bio u bolnici, puno vremena sam provodio u samoći. Puštao sam pjesme i vidio da me jedino Gibonni smiruje. Tako da uvijek prije spavanja slušam njegove pjesme.
Koja je najdraža?
Ma ima ih koliko hoćete. Nema loše. Glazbu volim. Dok sam bio mlađi, slušao sam rock, Haustor, Azru, Riblju čorbu, Parni valjak, Prljavo kazalište...
Je li vam glazba u igračkim danima služila kao motivacija?
Nismo mi to imali. Sada dođeš u svlačionicu i trešti onaj kazić i to im je nekakva motivacija. Ili svi imaju slušalice. Sad ne znam slušaju li glazbu ili se nešto i priča, ali svi to imaju.
Ne mogu vas zamisliti da možete u komadu pogledati nekakav duži film.
Mislim da ste potpuno u krivu. Eto vidiš, to su te priče, ne voli trenirati... Ja sam filmofil, i to pravi. U ovoj koroni na Netflixu sam pogledao sve filmove. Čak sam i serije počeo gledati iako ne volim to s previše epizoda. Mogu pogledati film koji god hoćeš i neću zaspati...
Najdraži glumci?
Gene Hackman, Donald Sutherland, da ne spominjem De Nira, Ala Pacina... Volim jako Johna Travoltu, on može glumiti što god hoće. Znam pogledati film i sa suprugom.
Lako se dogovorite o izboru filma?
Pa i ne baš. Ona je u nekom potpuno drugom žanru. Ja volim trilere i akcijske, ona voli horore.
A kinematografija na ovim našim prostorima?
Mi smo odrastali uz filmske klasike: “Tko to tamo peva”, “Maratonci trče počasni krug”, “Balkanski špijun”... Odrastali smo s filmovima smijeha i improvizacije stvarnog života. Tako se nekad zaista živjelo na tim prostorima. Od naših glumaca volim Radu Šerbedžiju, svi znamo što je napravio i u Hollywoodu. Fabijan Šovagović? Bio je pravi glumac. Sada dolazi nova generacija koja stvara drugačije. Tu je, recimo, Rene Bitorajac. Ali nismo na toj razini da možemo kazati kako smo napravili neke filmove koji su baš ekstra.
Jeste li imali uzore izvan nogometa?
Naši idoli bili su uglavnom u sportu. Tada nije bilo ničega. Imao si Večernjak i Sportske i tu kaj pročitaš, to ti je to. Znao si kada moraš biti doma. Mobitela nije bilo. Stari ili stara imali su broj kafića u kojem smo se okupljali i tu su te mogli nazvati ako se što dogodilo. Drugačije je to bilo odrastanje. Kada je došao pager, to je bilo čudo. Kao: “Javi se na taj i taj broj kada budeš mogao.” Je li to moguće!? Sada ne znaš kaj nemaš...
Košarka je ljubav koja traje dugo?
Oduvijek sam volio košarku, odnosno NBA ligu. Sada sam još zaluđeniji jer su sada napravili puno boljih momčadi. Bit će zanimljivo. Ima pet-šest momčadi koje će konkurirati za naslov prvaka.
Kojeg igrača posebno volite gledati?
Pa svi moramo navijati za Luku Dončića. Nije normalno što radi.
Za koga ćete navijati?
Inače sam navijač Hustona, ali sve smo napravili da ne budemo nigdje. Ove godine ću navijati za Brooklyn Netse, Hardena, Duranta, Irvinga... Mislim da bi mogli nešto više napraviti. Makar, tu su LA Clippersi, naš Bogdanović s Utahom sigurno razmišlja o naslovu. Čak i Phoenix Sunsi koje je Chris Paul nevjerojatno pokrenuo, Denver nije loš...
Pa NBA ligu pratite kao i nogometu Ligu prvaka?
Pa čak možda i bolje...
Kako stojite u kartaškim partijama sa Zvonimirom Bobanom, odnosno tko bolje igra belu?
Nećemo o tome. Dok smo bili klinci, stalno je bilo tko je bolji od nas dvojice. Zajedno igramo jako dobro. Kada je god tu, igramo karte, to je naš dugogodišnji ritual. Možemo biti sretni što je Zvone dobio posao u Uefi. To je jako važno za naš nogomet. Drago mi je što je opet na važnoj funkciji.
Kakvu vrstu medijskog sadržaja najčešće konzumirate osim sporta? Koliko vas intrigira politika, recimo...
O politici nemam pojma. Tu i tamo pročitam neke članke koji me zanimaju. Većinom čitam sport. Na tom Googleu sve ima. Žao mi je što nema više navike da kupujemo novine. Mlađe generacije su gotovo potpuno odbacile tiskovine. Sada sve imaju na pametnim telefonima.
Opterećuje li vas politika?
Jako puno se priča o politici. Trebamo poboljšati puno stvari u Hrvatskoj, to i laik zna. Jer, ako smo država koja je u problemu, a ima takvu perspektivu, onda nešto nije u redu. Nešto ne štima kako je sve u visokoj politici funkcioniralo sve ove godine. Nije turizam najvažnija stvar u Hrvatskoj, puno drugih stvari moramo poboljšati. Iako, kroz turizam nas ljudi znaju. Neshvatljivo mi je da smo napustili Slavoniju. Ali dobro, nisam ja išao u školu za to. Ima ljudi koji su išli, pa ne znaju. Puno stvari smo radili i radimo loše. Nadam se da će se stvari početi mijenjati, a ne da nam po 300 tisuća mladih i sposobnih ljudi odlazi u inozemstvo. Sposobnih i pametnih, uopće nije važno, jer su tu u problemu. Moramo im omogućiti da se vrate i da Hrvatska živi kako bi trebala.
Postoji li osoba na javnoj sceni za koju mislite da bi u tom smislu mogla doprinijeti?
Puno su se puta sportaši vezivali uz neke političke opcije ili koncepte, a to nije dobro. Sportaši vrlo teško mogu nešto promijeniti na političkom planu. Možeš dati glas, biti čak biti uz stranku, ali vrlo malo možeš doprinijeti. U sportu možeš napraviti puno više. Koja god da je stranka na vlasti i koja god će biti, mislim da već jednom moraju početi razmišljati o općem dobru za cijelu Hrvatsku. A ne za pojedince. Jer, sve dosadašnje vlasti su radile sustav samo za sebe. Samo su se neki bogatili, to se treba promijeniti i mislim da hoće...
Jesmo li napredovali kao društvo, koliko smo spremni pomoći, učiti, prepoznajemo li prave vrijednosti...
Toga više nama. Zaboravili smo na te stvari i situacija je po tom pitanju sve lošija. To se vidi u svim aspektima života. Svatko samo gleda sebe, manje-više su svi u problemima. Posebice sada u koroni koja nas je ubila u svakom segmentu, posebice poslovnom. Sigurno ne živimo onako kako smo mislili da ćemo živjeti.
Što najviše zamjerate medijima? Uzeo je stanku i uzdahnuo...
Ma ne znam... Sve se svodi da znaš tko je za koga. To jasno odabiranje strane. Mislim da moramo pronaći realnost. Mogu vas preferirati, možete mi biti draži od nekog drugog novinara, ali i tom drugom moram dati šansu. Bile su neke novine u Americi u kojima su objavljivali samo dobre vijesti, nije dugo trajalo... Neke stvari se banaliziraju, a neke, koje nisu toliko bitne, promoviraju se.
Spomenuli smo postmodrićevsku eru, no svjedočimo i onoj postmamićevskoj.
Vi mene pitate o Mamićima, a to je jedna od stvari kojima ste najviše prostora davali... Mamići su napravili puno dobrih stvari. Omladinsku školu, plasmane u Lige prvaka i Europsku ligu... Moramo kazati da su neke stvari bile dobre. A to što drugi dio nije dobar, zato ga i nema u Hrvatskoj.
Je li vam zasmetalo što je i vas prozvao?
Ma on proziva sve, pa tako i mene. Ne znam uopće u kojem kontekstu. Nije mu teško prozivati. Uostalom, dajete mu jako puno pažnje. On može doći na televiziju kad god hoće i izvrijeđati koga hoće...
Dobro, to i nije baš normalno.
Pa o tome i pričam. Ali Dinamo radi dobre stvari. Toliko dobrih stvari je napravljeno, a za loše će odgovarati. One dobre će se zaboraviti, jer više nitko to i ne spominje. Ali ja ću ih spomenuti. Napravili su najbolji klub na Balkanu u zadnjih 15 godina.
U životu vam se događa puno stvari na koje uopće niste računali.
Nikada nisam mislio da ću otići raditi u Azerbajdžan, pa sam otišao na tri godine, dvije godine u BiH, pa Tursku. Tko ne bi volio voditi Hrvatsku!? Tu sam u Zagrebu, igrao sam za reprezentaciju, Hrvat sam... Nisam opterećen. Negdje je zapisano što će se događati u budućnosti. Sada bih u inozemstvu nešto pokušao s novim klubom.
Pa i nisi baš.