Lani je stigla do polufinala, a onda je zbog zdravstvenih problema morala predati Minelli. I ove godine Ana Konjuh potencijalna je sudionica bolskog turnira.
– Prošle mi godine leđa nisu dopustila da igram finale, nadam se da ću ove godine biti zdrava. I, ako mogu birati, da ću biti u drugom tjednu Roland Garrosa, kada je i bolski turnir, a da ću potom u Bolu to proslaviti – kaže Ana (19).
S Krajanom još par detalja...
Iza nje je naporan tjedan u Fed kupu...
– Ostala sam zdrava, ali tu je neka mala žalost što nismo prošle. Bile smo najbliže dosad, ali sreća nas nije poslužila taj dan. No dale smo sve na terenu i vjerujem da ćemo sljedeće godine uspjeti.
Pobijedili ste Johannu Kontu, 10. tenisačicu svijeta?
– To je bilo malo neočekivano. Donna je izgubila od Watson i ja sam nekako išla logikom da nemam što izgubiti. Opustila sam se i uistinu odlično odigrala. No u parovima nismo uspjele...
Možda se trebate bolje uigrati?
– Darija i ja često igramo zajedno. Mislim da smo dobar par, a to što smo izgubile taj treći set nije toliko pitanje uigranosti koliko sreće. Moramo poraditi na singlu, da ubuduće dobivamo oba meča.
Dobili ste novog trenera – Željka Krajana?
– Moramo još dogovoriti par detalja, nije to 100 posto, ali trebali bismo početi zajedno raditi nakon Dubaija. Odraditi kraće pripreme pa na put u Ameriku.
Treba i obraniti neke bodove
Zbog čega je suradnja s Prpićem trajala tako kratko, u čemu je bio problem?
– Nije bilo ništa posebno, jednostavno se nismo našli. Obavili smo pripreme u Zagrebu, odradili Australiju (finale Aucklanda, 2. kolo Australian Opena – op. a.), a kad smo se vratili, on je rekao da ja nisam tip igračice s kojom bi on mogao i želio raditi. Zahvalio je na prilici, ali – ne može sa mnom. Goranu želim sve najbolje i možda se jednom i susretnemo ponovno, tko zna.
Može li Krajan biti rješenje na dulji rok?
– Nadam se da će biti dulje od dva mjeseca, ha-ha... Spominjala se mogućnost suradnje s Krajanom i prije, a sad to možemo i realizirati. Krajan je vrhunski trener, doveo je Safinu do broja jedan i nadam se da i meni može pomoći.
Cilj za ovu godinu ostaje isti, zar ne, ulazak u Top 20?
– Najvažnije je da ostanem zdrava, a rezultati će doći s dobrom igrom. U tom slučaju vjerujem da mogu biti među najboljih 20, iako treba i obraniti neke bodove.
Vi ste već blizu, 36. ste na WTA listi, treba vam još nekoliko pobjeda na velikim turnirima...
– Da, izgleda jednostavno, ha-ha... Samo treba to i ostvariti.
Koliko vam ove česte promjene trenera remete ritam?
– Pa sve je drugačije od onoga kako sam navikla. S Kikijem (Schneiderom – op. a.) bila sam osam godina i sad je teško naći nekoga tko mi paše. Ima tu puno sitnica koje mogu živcirati i jednu i drugu stranu. Nije lako naći dobrog trenera, ali nadam se da sam sad našla vrhunskoga i bit ću spremna i prešutjeti neke stvari.
S Kikijem si na žalost postala minimalist i lijenčina. Tebi treba trener, koji će te natjerati da pišaš krv na terenu. Odnosno da nema izgubljene loptice i da se svaka loptica istrčava. A da bi to ostvarila moraš nabiti kondiciju, dva-tri kila smršati i i dva-tri kila pretvoriti u mišiće. To je preduvjet da bi uopće došla među top 20.