Da, igrala je hrvatska nogometna reprezentacija utakmice i prije 1994. i dolaska Miroslava Blaževića na izborničko mjesto. Naravno, ne zaboravlja se ona prva u Maksimiru, odigrana u listopadu 1990. godine kad je pod vodstvom Dražana Jerkovića Hrvatska ugostila SAD. Nakon te "revijalke" mijenjali su se izbornici, ali samo oni revniji nogometni kroničari još pamte da su nam nogometnu reprezentaciju vodili i pokojni Stanko Poklepović i Vlatko Marković.
Uza sve poštovanje spomenutim veličinama kojih, nažalost, više nema među nama i prijateljskim utakmicama u kojima su vodili Hrvatsku, prava povijest naše reprezentacije počinje dolaskom Miroslava Blaževića u ulozi izbornika i Tomislava Ivića kao direktora svih selekcija HNS-a. Dogodilo se to početkom 1994. godine nakon upornog odbijanja Vlatka Markovića da prihvati za pomoćnike upravo Ivića i Blaževića, već je nastavio inzistirati na Poklepoviću i Ivi Šušku. Približavalo se vrijeme kad će Hrvatska početi igrati kvalifikacijske utakmice za velika natjecanja, a vodstvo saveza, na čijem je čelu u to vrijeme bio Mladen Vedriš, procijenilo je da Hrvatska treba najbolje trenere za to. A Ivić i Blažević su, realno, bili naši najeminentniji stručnjaci.
Ulazak u arenu s gladijatorima
Prošlo je razdoblje entuzijazma i revijalnih utakmica. Došlo je vrijeme kada moramo ući u arenu s gladijatorima. I za to nam trebaju najbolji stručnjaci, bez obzira na to što netko o nekome misli. Ivić i Blažević su došli k meni i rekli da žele biti tandem. Ostao sam u čudu poznavajući koliko jaku osobnost obojica imaju. No, bila je to njihova jaka želja i racionalna odluka, rekao je Vedriš i time otvorio prvo veliko poglavlje u povijesti naše reprezentacije. Blažević je pod kapu reprezentacije stavio baš sve najveće nogometne vedete koje su u to vrijeme uglavnom po jakim europskim ligama igrale za veće i manje klubove, a prvi put hrvatski dres odjenuo je i Robert Prosinečki. Prvi veliki trenutak u povijesti budućih vatrenih dogodio se 23. ožujka u Valenciji. Rezultatom 2:0 Hrvatska je pobijedila jaku Španjolsku, a golove su zabili Šuker i Prosinečki. Neposredno prije izlaska na teren Blažević je igračima rekao: "Možda si utvaram, ali ja zaista mislim da ste vi najbolji na svijetu." Zaista, bila je to i do tada najbolja momčad koju je Ćiro imao pod svojom palicom, a početnu postavu činili su: Ladić, Janković, Štimac, Jerkan, Bilić, Jarni, Andrijašević, Asanović, Prosinečki, Šuker i Bokšić. Poslije će se, naravno, pridružiti i kapetan Boban. Nakon toga Hrvatska je ugostila u Maksimiru Argentinu s Maradonom. Svjetski doprvaci pripremali su se za SP u SAD-u, a najesen su počele kvalifikacije u kojima je Hrvatska još jednom velikom pobjedom, na gostovanju u Palermu (2:1) naznačila da se na europskom nogometnom nebu po nestanku Jugoslavije pojavila nova velika reprezentacija.
Nastavili njegovi učenici
Blažević i Ivić udarili su temelje velike priče koja traje i danas. Ivić je govorio da je za Hrvatsku važnije da se plasira na svako veliko natjecanje pa čak i da ne napravi neki grandiozni rezultat, nego da na jednom natjecanju ostvari nešto jako veliko, a onda da izostane sa sljedećih pet. Bio je apsolutno u pravu. Ćiro je postavio stvari na način da svi najbolji moraju biti u reprezentaciji te nametnuo filozofiju da se u nju teško ulazi, ali i teško izlazi iz nje. Na taj je način počeo stvarati kult koji je dodatno na vrijednosti dobio kad se pojavio nadimak vatreni, kao i svakim sljedećim okupljanjem i utakmicom.
Kao veliki mag za odnose s javnošću i navijačima, Blažević je uspio nametnuti način razmišljanja da su nastupi reprezentacije apsolutno iznad svakog klupskog interesa, a čak i utakmice s manjim i slabijim momčadima najavljivane su i iščekivane kao spektakli. Naravno, svaku reprezentaciju i svaki kult na kraju vrednuje rezultat, a Blažević ga je svakako imao. Na prvom velikom natjecanju Hrvatska je uvjerljivo prošla skupinu, a zaustavila ju je, uz obilatu pomoć švedskog suca, Njemačka koja je postala europski prvak. Slatka osveta uslijedila je dvije godine poslije, na Svjetskom prvenstvu 1998. kad su slike specifičnog hrvatskog dresa došle do svakog kuta zemaljske kugle, a Davor Šuker postao prva asocijacija na našu mladu državu. Blaževićeva era na klupi reprezentacije završena je na početku kvalifikacija za SP 2002. godine, ali njegova ostavština ostala je i živjet će još jako dugo nakon velikog trenera koji je moć i međunarodni ugled hrvatskog nogometa počeo graditi u teškim ratnim godinama. Nakon kratkog Jozićeva mandata, izbornici su poslije bili Ćirin pomoćnik iz 1996. Otto Barić, zatim njegovi učenici Zlatko Kranjčar, Slaven Bilić, Igor Štimac, Niko Kovač... i, naposljetku, Zlatko Dalić.
Doduse o umrlima sve najbolje, ali Ciro je bio pod "komandom" tuljdjmana, a imao je I osnovne interese kod nekih igraca, pa to objasnjava zakaj su igrali Boban I Jurcic, Robi jedva ulazio, Rapajic jos manje, a Boksic uopce nije ni isao u Francusku. A ta je generacija bez problema mogla do vrha. Dalic tih problema nema I u miru moze birati najspremnije igrace za svaki pojedine utakmicu. Pogledamo li povijest, uvijek smo imali odlicne igrace koji su igrali bitne uloge u najjacim evropskim ligama, ali uvijek su zbog interesa ili politicke ili uopce ne pozivani ili nisu igrali na svom "prirodnom" mjestu.