Za otprilike šest mjeseci bit će navršeno trideset godina otkako se jugoslavenska košarkaška reprezentacija u Zagrebu vratila na vrh Europe.
Vodio ju je Dušan Ivković, koji je uz u Zagrebu sebe na raspolaganju imao: Dražena Petrovića, Vladu Divca, Tonija Kukoča, Dina Rađu, Žarka Paspalja, Predraga Danilovića, Stojana Vrankovića, Juru Zdovca, Zorana Čuturu, Zdravka Radulovića, Zorana Radovića i Marija Primorca
Upravo je o toj generaciji poneku riječ napisao Dino Rađa na blogu magazina Koš, prisjetivši se kako je momčad gazila konkurenciju:
- Bilo je to ruganje sa svima. U finalu (protiv Grčke) je u jednom trenutku bilo 40 razlike. Dvorana krcata, a atmosfera fenomenalna. Potvrda stasanja jedne neponovljive generacije - odvrtio je film Rađa, pa u nastavku opisao kako je izgledala atmosfera između toliko vrhunskih košarkaša:
- Respekt među nama je bija ogroman. Točno se znalo tko što radi i koja je čija uloga. Nije bilo nikad ljubomore, Duda (Ivković) je to odradio odavno... Spavanje u neku uru, svi po sobama, a Dražen i Stojko kasne par minuta. Duda ih je dočekao na hodniku i izderao se na njih da je cila zgrada čula.
- Reka in je da ako se ponovi pakuju se i idu doma. Meni prođe kroz glavu šta bi tek meni napravija kad njima ovako viče. U biti tek san kasnije shvatija da je to bila više lekcija svima nama nego njima. Disciplina iznad svega i svima isto. Nema zvijezda - dodao je Rađa i iz sjećanja izvukao skupocjeni Draženov auto:
- Dražen je bija najveća zvijezda tada i doša je iz Madrida sa crvenin Porsche 924. Mi smo ga gledali u čudu, a on je svima dava da ga provozaju. Ništa njemu nije bilo bitno osin košarke.
Zato se danas svi rugaju s tobom i tvojim savezom idiote!!