Za razliku od mrzovoljnog Zvezdina trenera Milana Tomića, a Srbi za takve kažu da su namćori, po pitanju medijskih nastupa trener košarkaša Partizana Andrea Trinchieri (50) sušta mu je suprotnost. A to je čovjek koji je, zapravo, majstor komunikacijskih vještina i koji je kao takav za vrlo kratko vrijeme šarmirao novinare koji prate crno-bijele i Partizanove navijače.
A takav čovjek, premda uvijek može reći da se treba usredotočiti na posao, voljan je čak i na dan utakmice pričati s novinarima pa smo i mi tako s njim popričali na dan, za Partizan, vrlo važna zagrebačkog dvoboja s Cibonom. Doduše, tu je ulogu možda odigralo i to što je ovom Talijanu mama Hrvatica pa možda i iz tog razloga nije htio razočarati predstavnike hrvatskih medija.
>> Pogledajte video: Hrvatska klapa himnom otvorila NBA utakmicu u kultnoj njujorškoj dvorani, plesao se i linđo
Razgovor vođen na hrvatskom jeziku započeli smo s pitanjem o tome kako je, netko tko je umalo postao hrvatski izbornik, na koncu završio u Partizanu?
- Prije svega, došao sam u zemlju košarke. Nažalost, danas se ide prema košarci u kojoj samo brzi rezultati govore koliko dobar posao si ti napravio. Pa vidite li vi koliko je trenera "riknulo" ove sezone u Euroligi (op.p sedam). Takvo što mene više ne zanima.
Ista sudbina dogodila se i Trinchieriju dok je radio u njemačkom euroligašu Bambergu. Nakon tri naslova u nizu dobio je otkaz na pola sezone.
- Osvojio sam s tim klubom pet trofeja u tri sezone, a nakon tog posljednjeg naslova prvaka Njemačke cijela petorka je napustila klub. Dva igrača su otišla u NBA, a tri u Final Four klubove, no ni u takvim okolnostima mene taj otkaz nije iznenadio. I zato sam došao u sredinu gdje mogu ostaviti trag za sobom. Uostalom, klubovi koji čine ABA ligu, ponajprije Partizan, Zvezda, Cibona, Zadar i Budućnost, čine ozbiljnu povijest košarke.
Za ligu u koju je kročio reći će još i ovo:
- Ovo je najteža košarkaška liga u kojoj sam dosad radio. Ona je taktički i mentalno vrlo zahtjevna i zato se mladi Amerikanci često ne snađu. U ABA ligi svi znaju košarku i ako nisi koncentriran svugdje možeš izgubiti. Ne možeš se nigdje pojaviti kao prepotentni favorit.
U Beogradu mu je jedan glazbenik, navijač Partizana, već spjevao i pjesmu.
- To je zbilja nešto posebno. Kakva je to podrška momčadi i igračima!? To je čista ljubav. To sam primjetio i prije i to mi je bio izazov.
Izazov bi mu bio i preuzimanje hrvatske reprezentacije no čelnici Hrvatskog košarkaškog saveza ga nisu mogli čekati dok naplati svoj ugovor s Bambergom. Trebalo ga je čekati do polovice lipnja, a već krajem lipnja igrala se prva kvalifikacijska utakmica u tom Fibinu "prozoru".
- Istina je, ja ne bih bio u mogućnosti biti efikasan da za samo sedam dana pripremim potpuno novu momčad. Ja ne radim tako.
Dino Rađa, šef Stručnog savjeta HKS-a, bio je najveći zagovornik Trinkinog dovođenja za kormilo hrvatske nacionalne vrste.
- Nisam ja bio njegova najveća želja, nego je njegova najveća želja bila vratiti nešto svojoj zemlji. Takvu strast ja još nikad nisam vidio. Nije ni on mekan pregovarač, ima i on neke drugačije kuteve gledanja, no on je član Kuće slavnih. Pa o čemu mi pričamo. Netko kaže mogao je ovo ili ono, no on se bacio da pliva u toj septičkoj jami.
Znam koliko on želi da mu mladi igrači igraju za reprezentaciju i da se vrati kult reprezentacije no u vrijeme današnje to je sve teže. Jer, s jedne strane je NBA, a s druge Euroliga, s treće Fiba i njeni prozori pa je prostora za odmor igrača sve manje. I zbog svega toga bit će još velikih žrtava takvog funkcioniranja današnje košarke. A Hrvatska i Slovenija su prve žrtve.
Neki ljudi iz hrvatske košarke uvjereni su da nam se sve ovo s neodlaskom na Svjetsko prvenstvo ne bi dogodilo da je Trinchieri preuzeo Hrvatsku.
- Nisam siguran u to. Nisam siguran. Jer kada se takvo što veliko dogodi, kao što je neodlazak Hrvatske na Svjetsko prvenstvo, tu ne može biti samo jedan faktor. Tu se puno stvari zacijelo poklopilo. Nije kriv samo izbornik, niti samo Savez, niti su igrači nego je puno toga. Osim toga, Hrvatska nije velika zemlja. Imamo puno povijesti košarke, ali nemamo pedeset igrača koji mogu igrati za reprezentaciju. Nemamo ih niti 40 i kada se dogodilo to s Fibom i Euroligom, taj njihov rat, Hrvatska je ispala kolateralna žrtva. Da li se moglo kroz sve to proći bolje? Jest, ali ne tako lako. Treba se promijeniti cijeli sustav natjecanja i razvijanja igrača.
Trinko je bio nazočan utakmici u kojoj je Hrvatska u Trstu, prošlog lipnja, pobijedila Italiju. Je li tada i pomislio da će ta ista reprezentacija, s četiri NBA igrača, izgubiti od Litve kod kuće i Poljske u gostima?
- Nisam to očekivao, ali sam znao da se to može dogoditi. Jer, to nisu timovi koji igraju zajedno već ti skupiš igrače i probaš od njih dobiti najbolje. Jedan dan ti ide jako dobro, a drugi je dan posve drugačiji a da ti niti sam ne znaš zašto. Nije se sve loše radilo, no moglo je bolje. To se uvijek može. Tko prije shvati kako plivati u ovom sustavu natjecanja taj će prije doći do uspjeha. Mi imamo šest NBA igrača koji nam u ovom sustavu ne mogu dovoljno pomoći, a dobar dio utakmica ih niti nemaš na raspolaganju.
Nismo ga htjeli pitati kako sada stoje stvari s njegovom željom da preuzme Hrvatsku, a ona je tada uistinu postojala, jer on se vezao za Partizan za naredne tri godine. No, zato smo ga pitali je li prošlo ljeto bilo i nekih, tihih, pregovora s Cedevitom.
- Idemo dalje - odgovorio je Andrea misleći vjerojatno reći "sljedeće pitanje".
A ono se odnosilo na njegova "praktikanta" Slavena Rimca. Naime, kada je bio bez posla, pun želje da ulaže u sebe, Riki je bio Trinchierijev gost u Bambergu.
- To samo govori koliko je on pametan trener. Ja svaki dan nešto naučim. Neki put je to kako raditi neke stvari, a neki put kako ne smijem raditi nešto. I to je učenje.
Možemo li Andreu smatrati nekom vrstom Rimčeva mentora?
- Ne treba njemu nikakav mentor. On je već završen trener. Slaven s Cedevitom radi fantastičan posao. Pametan je, lukav, prisutan je mentalno na svakoj utakmici.
Osim Rimca, Trinchieriju je u ovoj ligi konkurent još jedan hrvatski trener kod kojeg je pak on odlazio na nauk. A to je Jasmin Repeša čije je treninge gledao dok je ovaj vodio hrvatsku reprezentaciju.
- Repešina Budućnost ima, po imenima, najbolju momčad u ABA ligi i mi njima nismo konkurenti. No, borit ćemo se do kraja, do posljednje kapi krvi.
Ne izbjegne li Partizan četvrto mjesto, moglo bi se dogoditi da crno-bijeli u polufinalu doigravanja ABA lige igraju protiv velikog gradskog rivala Crvene zvezde.
- Oni su trenutno najbolja momčad ABA lige, no ja svaki dan puno radim da što više smanjim tu razliku. Nema ništa boljeg za trenera i igrače od utakmica kakve su one Partizana i Zvezde. Uz punu dvoranu, to je čisti adrenalin. U sportu malo dobiješ pa malo izgubiš, ne možeš biti apsolutni pobjednik. No, kod nas su apsolutni pobjednici naši navijači jer nam podršku daju i kada dobijemo i kada izgubimo što je stvarno rijetko. I zato Partizan živi i vraća se.
I Zadar živi i umire uz svoje navijače koji Partizanove igrače baš i nisu dočekali s transparentima "welcome". Štoviše, za bacanje upaljača, paljenje baklji ali i iskaze mržnje po nacionalnoj osnovi klub je kažnjen financijski i zatvaranjem tri četvrtine tribina.
- Ja sam profesionalac, a dobri profesionalci moraju do određene granice podnositi neke stvari. No, bilo bi lijepo da u ovoj ligi takve stvari ne egzistiraju.
Cibona je pak klub koji teško egzistira, pod teretom je predstečajne nagodbe, a to znači i na rubu stečaja.
- Nemojte mi to govoriti. Srce me boli kad to čujem. Cibona će uvijek biti institucija i što je taj klub napravio to neće nitko. Baš kao i Partizan - zaključio je Trinchieri.
Rađa? Je li to onaj lik koji je izmislio nekakvog Sobina za izbornika a koji je izgubio sve što se ikako moglo izgubiti ?