'Inters je bio velik, a klali smo se s Partizanom. Uvijek je bilo i mladih djevojaka'

Od njih 11 nakon 50 godina u restoranu “Kod Pere” na Šalati okupila su se šestorica: Karlo Stipanić, Zlatko Šimenc, Ivo Trumbić, Mladen Jonke, Marjan Pozojević i Rene Račić. Ozren Bonačić nije mogao doći zbog bolesti svojeg unuka Marina, prikovanog za invalidska kolica od ranog djetinjstva, a dr. Zdravko Hebel je u Velikoj Britaniji. Miroslav Poljak, Marjan Žužej i Marjan Jeger nisu dočekali proslavu 50. obljetnice Mladosti na osvajanja prvog Kupa prvaka. No žapci ne bi bili žapci kad bi slavili sami. Pozvali su svoje suigrače koji su sudjelovali u osvajanju sljedećih dvaju naslova europskih prvaka u nizu (1968. i 1969.), pa članove tadašnje uprave, obavijestili novinare...

Zašto baš u restoranu “Kod Pere” (u narodu poznatom pod imenom Kod Pere Ustaše)?

– Mi smo tih godina većinu utakmica igrali na Šalati, a restoran “Kod Pere” bio je naše sastajalište. Pero nas je volio ugostiti, davao nam je i neki popust. Koje mu je najbolje jelo? Sve je dobro kod njega – kaže tata Šimenc (1938.).

S Partizanom uvijek puno

Starog Pere više nema, umro je u lipnju 2015., a naslijedio ga je sin Ivica koji također poznaje stare mladostaše pa je s oduševljenjem prihvatio da im bude domaćin.

– Interes za vaterpolo bio je tada prilično velik. Kad smo igrali s Partizanom, s kojim smo se tih godina “klali” i u Jugoslaviji i u Europi, gledalište je uvijek bilo puno. A dobra je popunjenost bila i s Jugom ili protiv splitskih klubova jer su dolazili njihovi studenti. Žene? Uvijek je bilo mladih djevojaka, jedna od njih je upecala i mene, to je moja supruga Alka – šalio se Mladen Jonke (1944.) kojega ne viđamo puno jer uglavnom živi u Njemačkoj.

Podsjetio nas je da on nije najpoznatiji Jonke, njegov otac Ljudevit bio je poznati hrvatski jezikoslovac, proganjan zbog hrvatskog “nacionalizma” (umro je 1979.).

– Ali poznat je i moj sin Sven, dizajner i scenograf. Svjetski putnik – pohvalio se tata Jonke.

– Mi smo bili klinci – prisjetio se – Poljak i ja smo vršnjaci, a tad se igralo kožnim loptama koje je trebalo namazati. Pa su nama uvijek uvaljivali taj posao.

Taktika je sada siromašnija

Koliko se tada treniralo, pitamo.

– Treniralo se, ali ne toliko kao danas. Više smo išli na intuiciju – kaže Stipanić.

– Ma, danas vam se više trenira, pliva se 20, 30 i 40 puta na 200 metara, a mi smo tada više radili na specifičnoj kondiciji za vaterpoliste. Taktika je siromašnija, igra malo dosadnija. Mi smo imali 35 načina za čuvanje sidraša, a sad postoji samo jedan, tako da ga se faulira – objasnio je Trumbić.

U znak sjećanja na uspjehe od prije pola stoljeća stari su mladostaši izradili i posebnu Medalju žabaca. Takvo jedno priznanje, za dugogodišnje praćenje kluba sa Save i općenito vaterpola, doajen uprave Mladosti Ante Čičin-Šain uručio je i novinaru Večernjeg lista Antonu Filiću.

>>Za više sporta posjetite našu novu Facebook stranicu Večernji list - Sport