U svijetu osoba s tjelesnim i intelektualnim teškoćama jedna je od najuspješnijih sportašica 21-godišnja Danijela Topić, djevojka s Downovim sindromom. A ona je ove godine osvojila tri medalje na najvećim svjetskim natjecanjima.
Danijela je najprije postala europska prvakinja u parakarateu, potom svjetska prvakinja u tekvondou, a s nedavnog Svjetskog prvenstva u karateu kući se vratila s brončanom medaljom. Dovoljno da Danijela najozbiljnije konkurira za najuspješniju hrvatsku parasportašicu u 2023. godini.
Za razliku od tekvondoa, koji ima zasebna velika natjecanja paratekvondaša, u karateu to nije slučaj i parakarataši nastupaju na istom prvenstvu kao i standardni sportaši. Pa je tako bilo i proljetos na Europskom prvenstvu u Guadalajari te sada na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti.
Dokaz inkluzivnosti za koju se zalaže Hrvatski karate savez bilo je i Danijelino pojavljivanje na konferenciji za medije čija je ona bila jednakopravna zvijezda kao i četiri djevojke, i njihovi treneri, koje su osvojile svjetsku ekipnu broncu (Lesjak, Bećirović, Vukoja, Golomboš). Za ovu priliku, u skladu sa svojim mogućnostima, Danijela je bila koncizna:
– Jako sam zadovoljna svojom medaljom. To mi je odlično, jako je lijepo.
A to su trenutci za koje ova parasportašica živi. Da se natječe na natjecanju na kojem nastupaju i "standardni" sportaši, ali i da s njima dijeli pozornicu kada se, pred medijima, slave odličja. I da na postolju katkad zapleše.
Danijela je kao dijete trenirala plivanje, i to osam godina, nakon čega je, vidjevši da to čini brat Vinko, krenula na karate. "Vještinu prazne šake" trenira već osam godina, a tekvondo četiri i u obje je vrste zamišljenih borbi vrlo uspješna, do mjere da se zapitamo kako li joj to uspijeva. Naime, budući da je riječ o zadanim formama kretanja, ona je u vrlo kratkom vremenu morala naučiti tri nove tekvondaške forme i u svojoj ih motorici razdvojiti, da joj se ne pomiješaju s onima karataškima.
O Danijeli smo pričali s njezinom samozatajnom mamom Mihaelom, ali i njezinom klupskom trenericom Marijanom Kiuk i obje su nam govorile o blagodati bavljenja sportom koje nije samo doprinos psihofizičkom zdravlju osobe s intelektualnim teškoćama, jer razvija koordinaciju i ravnotežu, već je iznimno važan i u kontekstu socijalizacije.
Ova sjajna parasportašica završila je osnovnu školu, nakon koje se, s obzirom na to da za osobe s Downovim sindromom srednja škola nije obvezna, njezina obitelj odlučila za sport. A Danijela je, kad su u pitanju karate i tekvondo, toliko strastvena da svoju sportsku torbu počinje spremati već dva sata prije polaska na trening. A to je i razumljivo, jer je u Karate klubu Alfa prihvaćena kao i svi zdravi članovi, jer je ondje stekla prijatelje, jer ondje zrači i prima ljudsku ljubav.
A u spomenutom su klubu i Stipe Barić, također svjetski prvak u tekvondou i brončani s EP-a, te Roko Boduljak, koji je na Europskom prvenstvu osvojio peto mjesto.
– Mi ih često uključimo u trening s našim standardnim sportašima, ponajprije u dijelu zagrijavanja, i njima je to doživljaj. A naši sportaši na njih ne gledaju kao na posebne, što ljudi često čine, čak i bez loše namjere – priča nam Marijana Kiuk, trenerica s međunarodnim iskustvom.
Naime, Marijana je nekad bila hrvatska karataška reprezentativka, nakon čega se posvetila trenerskoj karijeri pa je kao trenerica radila u Hong Kongu (četiri godine), a potom i u SAD-u, Dominikanskoj Republici i Čileu. A baš smo nju zamolili da nam otkrije tajnu kako Danijela i Stipe uspijevaju biti izvrsni i u tekvondaškim formama i karataškim katama.
– Kada se spremaju za neko natjecanje onda onu drugu borilačku vrstu treniraju samo jednom tjedno. Primjerice, kada su se spremali za Svjetsko prvenstvo u paratekvondou, oni su karate trenirali samo jednom tjedno, da ih ne buni. Nakon povratka s tog SP-a trebalo nam je samo nekoliko treninga da ih prebacimo na karate.
Ispričala nam je trenerica i sljedeće:
– Stipe Barić radi najviše sa svojim tatom Damirom koji je svojedobno bio i predsjednik kluba, no sada je, zbog vrlo visoke dužnosti u Ministarstvu unutarnjih poslova, samo trener. Bez uključenosti roditelja ne bi bilo ni sportskih uspjeha. Roditelji tu djecu najbolje poznaju i nama zaista mnogo pomažu. Bez tate, koji je ujedno karataški trener, Stipe sigurno ne bi bio tako uspješan.
Na nedavnom SP-u, pod ravnanjem dugogodišnjeg izbornika Danijela Kufnera, nastupili su još i Josip Šteko i Toma Goatti Matijević. Oni ovog puta odličja nisu osvojili, no s obzirom na predanost i u njihove će živote stići medalje. A za našu junakinju Danijelu Kufner nam je kazao:
– Dok god sam ja izbornik, ona će biti u reprezentaciji jer je izniman radnik i sluša svoje trenere. Štoviše, da nije bilo izvjesnog manevra s promjenom kategorizacije jedne natjecateljice, ona bi bila svjetska prvakinja, a ja vjerujem da će to i biti.