Mirko Cro Cop Filipović gledao je filmove Jean-Claudea Van Dammea, a onda postao jedan od najvećih boraca svih vremena. Naravno, ne samo tako, ne preko noći i ne, nije rušio protivnike jer je sve naučio gledanjem filmova. Bio je to dalek i težak put: Slavonija, rat, studentska soba, policijska akademija, a onda puno onih 'ma ovo mi je zadnja borba, neću više'. Dok na kraju stvarno nije rekao - zbogom.
- Već u 3. razredu srednje škole, bila su dva gospodina iz Varaždina koji su gledali trening, ja sam tada trenirao u karate klubu Varaždin, nije bio kick-boxing klub, a mene karate kao karate, beskontaktni, nije zanimao. Priključio sam se starijoj grupi koja je trenirala, tamo su me mlatili i prebijali i tamo se vidjelo da neću odustati. Usprkos batinama koje sam dobivao, ja sam svaku večer išao tamo na trening. Tamo su prepoznali talent, genetiku, upornost i vratio sam se u Zagreb i uspio upisati Policijsku akademiju - ispričao je za HRT.
- Nisam to nikad završio jer nije bilo mogućnosti da završim. Gotovo dvije godine svako jutro sam ustajao, bio sam smješten prvu godinu u studentskom domu na Savi, to je jedan od razloga mog uspjeha, moj status je bio 'ilegalac' u studentskom domu. Nisam imao ni svoju sobu, nisam imao ništa, otac mi je umro četiri mjeseca prije toga... Nije bilo pitanje hoću li uspjeti, nego kada. To je bila takva upornost i volja u što bi se mnogi mogli ugledati.
- Da biste u borilačkom sportu uspjeli, morate biti gladni. Ili gladni novca, u smislu da osigurate egzistenciju sebi i svojim roditeljima, ili morate biti gladni uspjeha. Djeca koja odrastu 'sa zlatnom žlicom' teško su gladna uspjeha. Rijetki su, dogodi se, ali rijetko - smatra Mirko pa dodaje:
- Pogledajte Ronaldovu priču. Njegova majka je radila teške poslove da bi ga prehranila. To je jednostavno usađeno u njega, da se mora svojim radom izdići, da mora trenirati više od drugih, uz to što je izvanserijski talent.Luka Modrić je čuvao ovce kao dječak, imao je jako teško djetinjstvo i težak život. Da je odrastao u nekoj vili s bazenom pitanje je da li bi tako 'grizao', da li bi bio tako uporan i prošao takvu školu - kaže.
Odrastao je u privlaci kraj Vinkovaca, a u srednju školu krenuo u Varaždinu. Prognanički život, kaže, ne pamti po najružnijem:
- Bit ću iskren, bilo je to vrijeme rata, ali meni osobno je to bio najljepši dio života, taj treći razred srednje škole. Bio sam smješten u Ludbregu, u obitelji Varga, koji su me primili kao svoje treće dijete. Imali su dvoje djece, imaju još uvijek Martinu i Igora, s Igorom sam dijelio sobu. To je bio prekrasan period u mom životu. Bez obzira što je bio rat, ja sam bio klinac, tek sam napunio 17 godina, ali, Varaždin i Ludbreg ostali su mi u prekrasnom sjećanju.
Dakle Mirko NIJE rekao da je rat bio najljepše doba u odrastanju, već je u ratno vrijeme, kao prognanik dobio sve ono što je kao klinac od 17 godina trebao dobiti. U tom mu je smislu bilo lijepo, a ne rat kao rat.