Retromanija pod tornjem

Ako vam srce malo brže lupa, ako vam se znoje dlanovi, ako želite iskočiti iz svoje kože, ako ste ushićeni jer u džepu imate ulaznicu snova, pa i ako ste sretnik koji može gledati HRT+, onda je srijeda idealan dan za vas. Pod tornjem će se uprizoriti retromanija! Neki koji su sredinom osamdesetih bježali iz školskih klupa, danas će se u ugodnim sakoima s plaćom nekih korporacijskih tvrtki meškoljiti u dvorani Draženova imena. I nadati se četvrtfinalu, nadati se pothvatu momčadi koja je baš takva da je Zagreb mora voljeti...

Ne mogu se sjetiti da je u posljednjih desetak godina ovaj grad nekoga, ako to nije Janica Kostelić, obožavao i kad je dominirao. Uvijek su tu bili simpatični likovi koji su mogli u pobjedi dodirnuti nebo, ali i izgubiti od nekoliko tipova s prvog šanka. Možda je stoga cijela Cibonina sezona baš bila ono što je trebalo da se jedan usporeni i ponekad toliko hladni Zagreb razbudi.

I danas svi vjeruju. Kad se budu oblačile večernje toalete, u očima će biti nada. A u srcu mjesto za Scoonieja Penna, momka u kojemu je jedva metar i osamdeset, ali mu je u nogama torpedo, u ruci snajper, a u glavi računalo. Dražen Anzulović, jedan zagrebački dečko koji je bio na ulaznim vratima Cibone baš onda kad se ovdje, dobro, ne baš ovdje pod tornjem, ali u Domu sportova, pisala povijest zagrebačkog loptanja između obruča, danas je na klupi. Kaže mi da će uredno u srijedu popodne, nakon ručka, zaspati. Jer sve je napravio. Objasnio je igračima kako čuvati Grangera, kako zatvoriti asistencije Prkačina, kako Pekera i Gonluma spriječiti da iz drugog plana razaraju reket. I kako opet izbezumiti Arslana.

U svlačionici će gorjeti, valjda mi smrtnici samo možemo sanjati kakav je gušt igrati takve utakmice, kako je to s jednom loptom postati pobjednik. Tri utakmice, tri puta Cibona. Četvrti put bit će najslađe, za potpuno ludilo travnja...