Ako Real ima BBC (Bale – Benzema – Cristiano), Rijeka ima GGA (Gorgon – Gavranović – Andrijašević). Tri najvažnija igrača trenera Matjaža Keka, njegov udarni napadački trojac i danas će na Poljudu protiv Hajduka u jadranskom derbiju biti pred istim zadatkom: donijeti novu, 20. pobjedu u prvenstvu u kojem momčad s Kvarnera vodi u utrci za svoj prvi naslov prvaka u povijesti. Prođu li i tu serpentinu neokrznuti, Riječanima se otvara autocesta prema tituli.
Uoči velikog jadranskog derbija pričali smo s Kekova tri asa na suncem okupanoj Rujevici.
Alexander Gorgon (28), bečki dečko među Riječanima, već je jednom vodio istu takvu utrku za naslov prvaka.
– Da, s Austrijom Beč protiv Red Bull Salzburga koji je također bio moćan kao sada Dinamo. Također smo kao i sada Rijeka igrali odlično u prvom dijelu sezone, pratila nas je euforija, sve je bilo sjajno. U drugom je dijelu već bilo malo drukčije jer su i suparnici već znali kako se postaviti, s puno više obrambenog bloka, a zidove nije lako probijati. Isto se i sad događa, ova me sezona dosta podsjeća na onu, a bitno je uvijek da nemaš puno teških ozljeda, svi moraju biti fit i na granici svojih mogućnosti. Zato smo onda bili prvaci, a to će biti ključno i sada. Na dobrom smo putu...
Alex: Kod Keka nema 90%
Herr Alex, kako su na vašu karijeru utjecali sljedeći ljudi: otac Wojciech, bivši nogometaš, Nenad Bjelica, vaš trener u Austriji Beč, te Matjaž Kek, vaš sadašnji trener?
– Tata je imao najveći utjecaj jer je također igrao nogomet. Kad sam bio klinac, vozio me na svaku utakmicu, vikendom na turnire, nekad je to bilo daleko od Beča, tri-četiri sata vožnje autom. Naravno, otac i ja dijelimo istu ljubav prema nogometu. Mislim da je jako sretan zbog mene. Njega je zaustavila ozljeda nakon koje više nije mogao igrati, pa njegov san zbog mene još živi. Puno mi je lakše što imam oca koji nije samo potpora već je i pošten, neće uvijek reći ono što želim čuti. Posebno mi je pomogao u vrijeme kad sam zbog problema s aduktorima dvije godine izbivao s terena i razmišljao da od svega odustanem. Srećom, to je iza mene. Što se Bjelice tiče, ostao je u lijepom sjećanju, i sad smo u kontaktu, čestita na golovima. Ali u Austriji nije imao sreće. Vodili bismo 2:0, a na kraju bismo izgubili. Matjaž Kek je pak trener koji može i želi ostvariti da igrač na svakom treningu napreduje. Nemoguće se opustiti, a to je ključ da budete uspješni. Ne dopušta vam da trenirate s 80% ili 90%, uvijek morate ići do limita. On traži disciplinu u ekipi i da ekipa raste zajedno – kaže Alexander koji je Beč zamijenio Kostrenom gdje kao igrač Rijeke stanuje i uživa sa suprugom Manuelom.
Mario Gavranović (27) vraća se danas na Poljud, na stadion njegove najveće sreće. Evo zašto...
– Tu sam zabio svoja prva dva gola za Švicarsku, a taj je dan bio poseban za mene jer sam igrao protiv moje države. Ta će me utakmica pratiti kroz cijelu karijeru, jedna mi je od najdražih u karijeri. Uvijek se veselim Poljudu, prvo zato što se igra u jako lijepoj atmosferi, a drugo zato što smo uvijek bili uspješni. I klub i ja osobno jer sam svaki put zabio. Poljud je jedan od najljepših stadiona, možda i jedini veći u Hrvatskoj koji ima europske standarde.
Za koga ste navijali odrastajući u Švicarskoj u hrvatskoj obitelji? Je li i vaš otac bio nogometaš kao Gorgonov i Andrijaševićev?
– Nisam pratio hrvatsku ligu, nego talijansku, a kad su naši klubovi igrali u euro-kupovima, navijao sam za sve. Moja obitelj sad prati HNL i navija za mene i Rijeku da ostvarimo svoj cilj. Kad imaju prilike, dođu na utakmice, od Lugana je pet sati vožnje. No, lani su više dolazili. Otac nije bio nogometaš, zbog srčanih problema nije se smio baviti sportom, no poticao je nas djecu da se bavimo – kaže Mario koji je jedne sezone u Schalkeu dijelio svlačionicu s našim najvećim majstorom rođenim u Švicarskoj.
– Da, Ivan Rakitić moj je prijatelj, puno smo se družili i njegov mi je uspjeh veliki poticaj.
Franko: Rijeka radi najbolje
Franko Andrijašević (26) možda je i jedini naš nogometaš koji je već u toj ranoj igračkoj dobi igrao za Hajduk, Dinamo i Rijeku. Jesmo li sad već došli do faze kad možemo govoriti o tri velika hrvatska kluba, a ne samo dva kao do sada?
– Sigurno, Rijeka je sad sasvim ravnopravna. Sva tri imaju neke svoje dobre strane. Osobno, iz svakog kluba najviše pamtim ljude koji rade u njemu, nekog trenera, gospođu, koje se ne spominje, a koji ostanu u dobrom sjećanju. Što se sportske strane tiče, Rijeka je broj jedan, a Hajduk i Dinamo imaju neke negativne strane. A opet su oni najjači po broju navijača. Ali kažem, po radu uprave, odnosu uprave prema igračima Rijeka je najbolja. E sad Hajduk... Igrati u Hajduku i živjeti u Splitu... toga nema nigdje. Tu nikad nema sredine. Ili je euforija ili ne valja ništa. Meni to ne paše, ja volim sredinu. Ako su dobri rezultati, ne treba stvarati euforiju. Tako je u Rijeci. Ima sad malo euforije, ali ne može se to usporediti sa Splitom. U Dinamu pak nije bilo navijača, bar na tribinama. Ali Dinamo ima gard jakog kluba, ali i stadion kao manu. Tu se mora nešto promijeniti jer taj klub je 11 godina zaredom prvak i svake je sezone u LP-u ili u Europskoj ligi. Ja se ipak najviše vežem uz ljude, posebno oko Hajduka.
Najbolji ste strijelac Rijeke, najbolji igrač HNL-a, a Ristovski najbolji dodavač. No, tko je vođa vašeg orkestra, produžena ruka Matjaža Keka?
– Maleš. On je glas svlačionice kad se treba obratiti treneru. Tu je i Prskalo, zna i Ristovski podviknuti na terenu, kao i drugi igrači, ali ja kao vođu doživljavam Matu – kaže Andrijašević.
>>Za više sporta posjetite našu Facebook stranicu Večernji list - Sport.