Rijeka je na Maksimiru izgubila tri važna boda. Šteta je, gledano iz perspektive njihova navijačkog puka, da se poraz u Zagrebu dogodio baš na onakav način. Jedanaesterac za Dinamo, 94. minuta, 1:0... No, dogodilo se, eto baš tako. Ni Petkovićevim golom u prvom poluvremenu, ni onim Baturine poslije, nego baš ovako. Jer, očito je tako moralo biti. I znate što? Nije to nužno niti tako loše. Iz bolnih poraza rađaju se junaci. Bolje rečeno, filtriraju se, odvajaju junaci od onih koji to nisu. I ako zaista aktualni lider Hrvatske nogometne lige to i ostane do samog kraja, možemo biti uvjerenja da je to upravo zbog ovakvih utakmica. One te ili bace na dno, ili se iz njih izdigneš i postaneš jači. Ako izostanak šampionskog garda u igri i dojmu Rijeke na Maksimiru znači da će ga pokazati u preostalih desetak utakmica do kraja prvenstva, onda nema problema...
Ali ako Rijeka i kroz zadnju fazu prvenstva koja joj nosi i domaće oglede s Hajdukom i Dinamom bude išla jednakog pristupa, past će joj u vodu i ono za što se kroz čitavo vrijeme drži. Najljepši nogomet. U utakmicama kakva je bila ova nedjeljna ljepota nije bila presudna. Ključan je semafor i ono što na njemu piše s jedne i s druge strane sata. One dvije brojke ispod "domaći" i "gosti". Samo to i ništa više.
Nije bilo boljeg mjesta za zablistati
Pritisak. Riječ je to koja se uvijek i svugdje spominje u kontekstu Dinama i Hajduka, kad se govori o njihovom putu do titule prvaka. I jedni i drugi "moraju", a Rijeka samo "može". Rijeka, hajde, ne mora ništa. OK, uvriježilo se to među narodnim masama, a kao da su i sami Riječani to prihvatili. Ali, zašto? Pa ako već igraš najljepši nogomet. Ako već težiš atraktivnosti, ako za nju imaš i igrače, i to kakve... Zašto onda svu tu ljepotu i raskoš svega što posjeduješ, jednostavno ne pokažeš baš tamo gdje najviše treba? Zašto u Zagrebu, na punom Maksimiru ne demonstriraš sav arsenal oružja kojeg neprijeporno posjeduješ? U kombinaciji s energičnom zadnjom linijom i terijerima u sredini (Hodža, Selahi), to je kombinacija s kojom ne možeš promašiti.
Da bi bio prvak, da bi u konačnici pobjegao Dinamu kad ti se i ponudi prilika da si već ispred njega, moraš nešto napraviti i na Maksimiru. A napravit ćeš nešto ako se za to (isključivo sam!) pobrineš. Ako je trener Sopić mislio da će Dinamo pasti tek tako, samo zato što je umoran od Betisa iako zna koliko mu je Rijeka zapravo i važnija utakmica... Radilo se, eto, o krivoj procjeni. Legitimna je bila, ali i kriva.
Samo dajte tu energiju
Da je Sopić od prve minute na teren poslao Pašalića i Marića, da je sve ostavio na 4-1-4-1, ma samo da je prekopirao sve što se prekopirati moglo iz bilo koje druge gostujuće utakmice. Kad su njegovi dečki grizli zubima i čupali noktima ono što su, naprimjer, dvaput zaradili u Gorici... Pa da je Rijeka pala 1:0 u takvoj borbi, s takvom energijom, borbenosti na granici fanatizma, ma da je završilo i 3:0 za Dinamo, nitko tu Riječanima ništa ne bi zamjerao.
Ovako? Ispada da je Dinamo bio bolji samo zato što je Rijeka na Maksimir došla s namjerom s kakvom je došla. Riječani i dalje mogu biti prvaci. A bit će prvaci onda i samo onda kada uz silno potentan napad protiv Istre, Gorice, Rudeša, pa i Hajduka, u ogledima s Dinamom s terena izađu krvavih koljena i poderanih dresova. To je sitnica koja Rijeci u kontinuitetu, ili barem u ovakvim derbi-utakmicama i dalje nedostaje.
Ljepotom se ne osvajau bodovi. Onako napraviti penal ide u antologiju ljudskih gluposti I neinteligencije. Labrović, a I puno drugih vratara, je mogao dosada naučiti da igrači koji pucaju desnom nogom, šutiraju u desni vratarev kut ili po sredini u najmanje 70% slučajeva.