Premda debitantica na Svjetskom prvenstvu, i to u kategoriji koja nije njena, Doris Pole (20) vratit će se iz Manchestera sa svojom prvom seniorskom medaljom na najvećim natjecanjima. Osim što je, nakon što je osigurala broncu, vrisnula i poljubila tatami, nije kod nje bilo neke velike euforije. Ni tada, a ni dan poslije. No, zato nije zaboravila naglasiti tko joj je najveća inspiracija.
– Moji su roditelji Vukovarci i za vrijeme opsade su bili ranjeni. Mamu je pogodio šrapnel tako da je i danas invalid i šepa od svoje 18 godine. Rekli su joj da možda neće moći ni hodati ni rađati, no ona je sve to uspjela prebroditi. Tata je pak branitelj i on je bio ranjen u borbama pa i danas ima ožiljak na licu. Kada se svega toga sjetim, kada znam što su prošli, onda je to uvijek dodatni motiv i rezervoar nadahnuća.
Ne vole govoriti o ratu
Kada je već tako, u ovoj priči doista nismo mogli zaobići ni mamu (Ivanka) ni tatu (Mijo).
– Mi joj baš i ne govorimo puno o tome, da ju ne zamaramo, niti sami volimo na to podsjećati – kazuje hrabra mama Ivanka, koja ima osobni “podsjetnik” na razaranje Vukovara.
– Ostala sam bez tri kralješka, no glavno je da hodam.
Ne samo da hoda nego je osoba izrazito vedre, dok je tata Mijo pomalo suzdržaniji:
– Naša kći o tome što smo mi prošli više sazna od drugih nego od nas. Ne želimo je time opterećivati. Ponekad, kada zajedno odemo u Vukovar, neka lokacija nas potakne da joj prepričamo neko naše iskustvo.
O ratnom putu obitelji Pole, tata Mijo (umirovljeni branitelj i policajac) kazao nam je tek ovo:
– Nakon ranjavanja, supruga je završila u osječkoj bolnici, a potom je išla u Italiju na rehabilitaciju i na koncu u Njemačku, k mojim roditeljima koji su tamo živjeli i radili 40 godina i gdje nam se 1992. rodio sin Mihael. Ja sam u Vukovaru bio sve do 30 dana prije pada, a tada sam, temeljem zapovijedi, otišao u Osijek po zadatku, za osnivanje vojne policije. No to je već priča o kojoj ne bih dalje. Nakon rata, nisam htio u mirovinu, već sam diplomirao i radio kao kriminalist u MUP-u.
Kada je Doris izabrala borilački sport, roditelji se nisu protivili.
– Tekvondaši su jako dobro zaštićeni i prije će do ozljede doći na treningu nego u borilištu – uvjeren je otac.
Sretni su što imaju takvu kćer i po onome izvan sporta.
– Doris je jako organizirana osoba, vrlo predana sportu i fakultetu.
Potvrdila nam je to i njena klupska trenerica iz Dubrave Lidija Katalinić Špoljarić.
– Imali smo mi europskih medalja, no ovo je za naš klub prva svjetska medalja nakon 23 godine. Doris je sportašica koja se točno razvija po knjizi, čak i malo brže. Kako je upisala (financije i pravo na Effectusu, op. p., kao da se sve posložilo i ona jako dobro napreduje na oba polja.
Kristina nam je kazala da vjeruje da može biti i svjetska prvakinja. Uostalom, nedavno je na turniru svjetsku doprvakinju iz njene kategorije (do 73 kg), Meksikanku Espinozu, pobijedila s 10 bodova razlike.
Doris sanja zlato
– Ako nastavi raditi kao i do sada, može ona biti i više od svjetske prvakinje – kazala je trenerica Lidija, a Doris je dodala:
– Ako sam na svom prvom svjetskom prvenstvu osvojila broncu, zašto ne bih mogla biti najbolja na svijetu. Ja neću prestati sanjati o svjetskom zlatu.
Dakako, veće izglede za takvo što vjerojatno će imati u svojoj (73 kg) kategoriji, a ne u teškoj. Jer, za razliku od većine natjecatelja, koji se bore s viškom kilograma, Doris se sve do vaganja, dan prije nastupa, borila s manjkom kilograma.
– Kada sam saznala da ću nastupati u teškoj kategoriji, radila sam s nutricionisticom, da bih dobila koji kilogram, a to je čak i teže nego skidati. Jer, kada skidaš kile, onda ovisiš o tome koliko ćeš paziti u jelu, a ja sam jako puno jela, ali kile nikako da dođu, a da bih prošla vagu, morala sam piti i puno vode. Uostalom, nakon polufinalne borbe protiv olimpijske pobjednice Zheng imala sam 68 kg, a ona je u borbu ušla s 10 kilograma i desetak centimetara više – kazala je Doris.
>>> Doris Pole osvojila je svjetsku broncu
Čestitke cijeloj obitelji.