Rodl: Ozljeda Mamića na parketu bila je najveći šok

Svaki odlazak u Berlin za Cedevitina sportskog direktora Mateja Mamića emotivno je putovanje jer on doista može reći “Ich bin ein Berliner”, poput američkog predsjednika Kennedyja koji je tu frazu proslavio.

Emotivno je za Mateja bilo i ovaj put, za vrijeme susreta njegova sadašnjeg kluba protiv njegova bivšeg kluba Albe koji je ovaj puta slavio (93:76).

Dočekan s ovacijama

Uoči utakmice, dao je niz intervjua za njemačke medije, a službeni spiker u velebnoj Mercedes Areni počastio ga je riječima dobrodošlice na koje su domaći navijači reagirali s ovacijama.

S obzirom na to da je Matej u Albi igrao samo jednu cijelu sezonu i praktički samo dva mjeseca druge, začuđujuće je to da ga navijači “albatrosa” i danas toliko vole. Ustvrdio je to i današnji šef kluba Marco Baldi:

– Nitko tko je za nas igrao tako kratko nije našim navijačima toliko ostao u srcu.

U čemu je tajna, pokušao nam je objasniti Mamićev tadašnji trener Henrik Rodl, inače dugogodišnji njemački reprezentativac i osvajač obje njemačke reprezentativne medalje. I europskog zlata iz 1993. i svjetske bronce iz 2002.

– Matej je bio igrač visoke razine, ali i izniman suigrač pa je postao i kapetan momčadi.

Rodl ističe da se još uvijek jako dobro sjeća 26. studenog 2005. kada je, radi teške ozljede vratne kralježnice, okončana Mamićeva karijera. A Matej je u jednoj kontri tako teško stradao, nakon udarca glavom u suigračev kuk i potom u parket, da je ostao nepomično ležati na parketu.

– Pamtim svaku sekundu. To su trenuci koje nikad ne zaboravljate. Vidio sam da Matej ne ustaje i bila je to najružnija stvar koju sam ikad vidio na košarkaškim terenima.

Zbog ozbiljnosti stanja i potrebe za hitnom hospitalizacijom, Mamić je u bolnicu odvežen helikopterom.

– Najbolja vijest koju sam te mučne večeri čuo bila je ona da Matej može micati palcem. Objasnili su mi da to znači da nije potpuna separacija živaca i da postoji nada za neku vrstu oporavka. Te noći sam bio u bolnici do tri, četiri sata ujutro, odvezao sam njegovu suprugu kući i molio za njegov oporavak. I Matej se, premda je bilo i fatalističnih prognoza, doista i vratio. Nije doduše mogao više igrati košarku, ali danas normalno funkcionira i radi svoj posao. To je crna priča sa sretnim svršetkom.

Premda su im se putevi razišli, Henrik i Matej i danas su jako dobri prijatelji pa je i Rodlu jako drago što su Albini navijači tako emotivni kada je Mamić u pitanju.

– Oni ga vole jer Matej je tip osobe koju morate voljeti. Bio je vrlo blizak s navijačima, a i to je bila vrlo dramatična scena pa su ljudi s njim suosjećali. Da se on i Stanojević nisu ozlijedili, ja bih i danas bio trener ovog kluba.

Tako govori Rodl, a što na to kaže Mamić? Što on misli da je tajna njegova velikodostojničkog statusa u očima Albinih navijača.

– Možda je stvar u tome što ja niti jednog navijača, bilo da smo pobijedili ili izgubili, nisam odbio ako me molio za potpis ili fotografiju. A možda je i zbog toga što sam se već u prvoj utakmici za Albu bacio za loptom izvan terena. Igrali smo protiv Efesa predsezonsku utakmicu imali “plus 11” no ja sam se svejedno 4-5 sekundi prije kraja bacio za loptom i vratio ju u teren. A bacajući se za njom, pomeo sam cijelu našu klupu zajedno s trenerom Mutapčićem.

U uredima čuvaju fotografiju

S Mamićem smo se na dan utakmice zaputili u klupske prostorije, nedaleko od najpoznatije berlinske avenije Kudamm, a i tamo su ga dočekali s radošću. Posebice glasnogovornik kluba Justus Strauven koji, kao i još nekoliko službenika kluba, u svojoj kancelariji čuva njegovu fotografiju iz igračkih dana.

A baš za tog posjeta uvjerili smo se koliko je Alba dobro organiziran klub.

Ime druge najveće reciklažne njemačke kompanije nosi još od 1991. i svog “rođenja” i primjer je zajedništva sponzora i kluba kakvo je teško zamisliti u modernoj sportskoj Europi.