O Giovanniju Rossi i njegovu povratku u Hajduk puno je ispričanih priča. I ona kad je pokušao dovesti Avrama Granta pričalo se i o tome da želi sjesti u fotelju sportskog direktora, puno toga se pričalo...
Ali, kad smo sjeli s njim i popričali o derbiju, kad smo vidjeli žar u njegovim očima, sve te priče pale su u vodu.
Životni san
– Utakmica Hajduka s Dinamom moj je životni san. Zbog nje sam se vratio, zbog nje sam debitant s navršenih 36 godina, zbog te utakmice sam išao na operaciju leđa. Pa, recite mi koji bi to luđak išao na operaciju leđa u mojim godinama samo da bi mogao igrati polusezonu? – u jednom će dahu Rosso.
Tresem se kao da sam dječarac
Nervoza Giovannija Rossu još nije počela hvatati, ali...
- Priznajem, počelo me malo tresti, osjećam se kao klinac prije prve utakmice u mlađim kategorijama. Često se uhvatim u razmišljanjima što i kako. Ali, znam što ću napraviti sat vremena prije početka. Sjest ću na klupu za pričuvne igrače i promatrati kako se stadion puni. Koliko sam puta o tome maštao, a sad će mi se to i ostvariti. Zbog toga mogu reći da sam sretan čovjek - kazao je Rosso, koji je prošao Hajdukovu omladinsku školu i sada će doživjeti svoj veliki debi.
Pjesme iz majoneze
Nije ga puno trebalo propitkivati. Riječi su navirale poput bujice.
– Igrao sam u Manchesteru, Barceloni, Rimu, svakakvih utakmica sam igrao, ali ovo još nisam vidio. Nekad mi se čini da i iz majoneze čujem Hajdukove pjesme. Izađem na tržnicu, kupujem voće, a prodavačica pita imam li kartu! – govori Rosso.
O utakmici s Dinamom priča s velikim emocijama, ali nema kod njega podcjenjivanja.
– Dinamo je dobar, mi moramo sačuvati hladne glave, to stalno govorim svojim suigračima – kaže Rosso.
A na tribinama će biti žestoko. Naći će se tu i veliki dio Rossine obitelji, prijatelja...
– Moja obitelj cijeli život vezana je uz Hajduk. Nono je bio veliki navijač, otac, braća, a bit će i moj petogodišnji sin. Evo, recimo, brat mi je prije pet-šest godina nakon jednog derbija u tučnjavi s policijom ostao bez oka.
- S jedne strane poletjelo je kamenje prema policiji, oni su uzvratili i kamen je mog brata pogodio u oko – rekao je Rosso.
Bit će na stadionu i prijatelj Cvijo.
– Ha, ha, moj Cvijo! Zajedno s njim, kao klinac od 14 godina, pobjegao sam od kuće. Išli smo na naše prvo gostovanje, bila je to ona utakmica u Maksimiru, Dinamo i Hajduk odigrali su 3:3. A s navijačima sam prošao brojna gostovanja – kaže Rosso.
Naravno, zamišlja što će biti postigne li gol.
– Zabijem li gol, skinut ću dres, pokloniti ga sucu utakmice, skinuti kopačke i optrčati počasni krug oko Poljuda.