Drugi od tri slobodna dana do utakmice s Poljacima rukometaši Hrvatske i stručni štab odlučili su provesti na izletu. Između opcija da se krene na turističku turu po gradu ili odlazak u obližnji rudnik soli, odluka je pala da se pogleda zloglasni nacistički logor iz Drugog svjetskog rata Auschwitz, udaljen 50 kilometara od Krakova.
Izabrali kraću turu
– Možda odabir izleta nije najsretnije rješenje, ali to je nešto što svakako treba vidjeti – rekao je Valter Matošević, trener vratara hrvatske reprezentacije.
Dan je bio hladan i kišovit, a dolazak na mjesto gdje je ubijeno više od milijun ljudi nije bio ugodan. Vidjelo se to na licima igrača koji su skamenjeni prolazili kroz logor, između svih tih silnih zgrada u kojima su logoraši čekali smrt.
– Čovjek ne vjeruje dok ne vidi svojim očima. O logoru sam čitao, gledao neke dokumentarce, ali sad kada sam ovdje, stvarno mi dođe da zaplačem. Kada sam pogledao sve one dječje šlapice i odjeću koju su Rusi našli nakon oslobađanja logora, dođe ti da se istinski zapitaš – je li moguće da se ovakvo što događalo u 20. stoljeću – rekao je Zlatko Horvat, kapetan PPD Zagreba.
Hodali su igrači tiho, gledajući slike zločina na fotografijama, upijajući svaku riječ vodiča koji je na hrvatskom ukratko objašnjavao kakvo se ovdje zlo dogodilo. Igrači su izabrali kraću turu, od dva sata. Ona dulja vjerojatno bi se odrazila na psihu ponekog igrača. Ne bismo se kladili da nismo vidjeli pokoju suzu kada smo došli do plinske komore.
– Ljude su tu dovodili izravno iz vlaka govoreći da idu na kupanje. Kada su se zatvorila sva vrata, onda bi nacisti pustili kroz male otvore otrovni plin. Mrtva tijela samo su ubacivali u peći. Većina ih je ubijena u plinskim komorama ciklonom B, drugi su bili ubijani izgladnjivanjem, prisilnim radom, manjkom higijene, pogubljenima i medicinskim eksperimentima – govorio je vodič, a igrači su gutali knedle slušajući ovu strašnu priču.
Tko bi ostao ravnodušan
Željko Babić, izbornik Hrvatske, jučer nije htio govoriti o rukometu. Nije htio govoriti o taktici protiv Poljaka. Njega je ovaj izlet dobro pogodio.
– Jako sam emotivno reagirao. Ono što se dogodilo ovdje podsjetilo me na sva strašna događanja u Domovinskom ratu. I zato se svakim danom treba zalagati za ljubav i mir. Osjećam veliku bol gledajući ovo. Ne mogu vjerovati kakvi su to bili ljudi koji su ubijali nedužnu djecu, djecu bez grijeha. Posebno me dirnulo kada sam vidio slike nemoćne djece koja su izgubila živote bez ikakva razloga – rekao je izbornik hrvatske muške rukometne reprezentacije.
Luka Šebetić jedan je od najmlađih hrvatskih igrača. Na upit je li ga pogodilo ono što je vidio u Auschwitz, kratko je rekao:
– Naravno, pa koga bi ovakve stvari ostavile ravnodušnim.
Fotografi su željeli s igračima napraviti zajedničku fotografiju ispred znamenite table na ulazu u logor – Arbeit macht frei (Rad oslobađa, op. a.). No, igrači su to jednostavno odbili. Rekli su kako se ne bi ugodno osjećali, iz poštovanju prema ubijenima, da su se fotografirali.
Ja u komentarima vidim samo politiku i to vecinom komunisti koriste. Ajmo bar jednom u godini ostaviti se politike i pokloniti se zrtvama