Željko Babić, izbornik Hrvatske, ako želi dobiti još jednu kakvu-takvu priliku da ostane na klupi Hrvatske, mora se potpuno koncentrirati na sljedeće dvije utakmice. Nije svejedno završiti turnir s tri, četiri ili pet pobjeda ili s tri ili četiri poraza. Za sada Babić u pet utakmica ima pozitivu – tri pobjede i dva poraza.
Opet bez medalje
Posljednji smo put jedno veliko natjecanje s četiri poraza završili 2008. godine na Olimpijskim igrama u Pekingu. Bili smo s četiri pobjede i četiri poraza četvrti. S negativnim skorom posljednji smo put završili turnir 2002. godine na Europskom prvenstvu u Švedskoj. Ako Babić završi turnir u minusu, to bi Hrvatskoj bilo tek četvrti put u povijesti velikih natjecanja. Bili smo u minusu na SP-u 1997., EP-u 1998. i 2002. godine. Uz Arslanagića i Puljevića, nakon tri poraza na klupi nije uspio ostati ni Josip Milković (2002.).
Je li Željko Babić bio namjerna žrtva na nekom novom putu prema vrhu? Je li on, šahovski rečeno, pijun kojeg je trebalo žrtvovati da se dođe do šah-mata u neka buduća vremena? Hoće li doživjeti sudbinu Abasa Arslanagića i Ilije Puljevića koji su trajali samo jedno veliko natjecanje? Prema Arslanagiću i Puljeviću nije bilo milosti. Abas je čak smijenjen na samom Europskom prvenstvu 1996. u Sevilli nakon što Hrvatska nije uspjela izboriti polufinale. Imao je dva poraza zaredom (Jugoslavija i Rusija) i tu je priči bio kraj.
Ilija Puljević završio je Svjetsko prvenstvo u Japanu 1997. godine s dvije pobjede, jednim neodlučenim rezultatom i tri poraza. I on je dobio cipelu. Hrvatska je od 1994. godine do danas imala osam izbornika. Jasno, najduže se na klupi zadržao Lino Červar koji je od 2003. do 2010. vodio Hrvatsku na deset velikih natjecanja. Odmah do njega je Slavko Goluža koji je bio izbornik od 2011. do 2015. godine sakupivši šest velikih natjecanja. Velimir Kljaić i Zdravko Zovko vodili su Hrvatsku na tri velika natjecanja, Josip Milković na dva, a Arslanagić i Puljević samo na jednom.
U koju će kolonu Babić? Teško je reći jer nas je u proteklih desetak dana svojim vođenjem s klupe razočarao (Norveška), pa oduševio (Island, Makedonija) i onda opet razočarao (Francuska). Dobro, nije sve baš ni do izbornika. Ima nešto i u igračima, ali oni uglavnom provode trenerove ideje. Bilo kako bilo, Hrvatska na trećem natjecanju zaredom neće osvojiti medalju. I to pomalo zabrinjava jer smo za dvije godine domaćini Europskom prvenstvu. Bez medalja smo već jednom bili jako dugo razdoblje, od 1997. do 2003. godine.
Debitanti samo solidni
Ideja o tako drastičnom pomlađivanju možda i nije bila dobra. Lino Červar imao je sjajnu generaciju igrača, ali je isto tako pomalo pomlađivao reprezentaciju pa je, primjerice, 2009. godine u momčad uveo Kopljara, J. Valčića i Gojuna, a godinu kasnije Štrleka i Musu. Rezultati nisu trpjeli. Štoviše, osvojili smo dvije srebrne medalje. Ni Goluža nije tako jako pomlađivao reprezentaciju kao na ovom turniru Babić koji je došao s pet debitanata (Mamić, Šebetić, Stevanović, Kozina i Kovačević) i još s četvoricom (Marić, Slišković, Karačić, Brozović) koji su tek jednom ili dvaput igrali na velikim natjecanjima.
Treba ulagati u budućnost, ali zar već godinama ne pomlađujemo reprezentaciju, počevši od 2009. godine, a rezultati idu prema dolje. Znali smo stalno govoriti kako smo prvi napravili smjenu generacija i ostali u vrhu, dok druge to još čeka. To baš i nije točno. Jer, reprezentacije s kojima smo se od 2003. “tukli” za medalje i dalje su u vrhu – Danska, Španjolska, Francuska, Poljska. I to većinom sa starim igračima. Možda dobre mlade nemaju? Izuzetak je samo Njemačka koja na medalju čeka već devetu godinu.
>> Kod Francuza godine nisu bitne, gomilaju medalje jer igraju najbolji
Prvo Gobac a tek onda ostali