U trenutku kada Željko Babić, novi izbornik hrvatske rukometne reprezentacije, nije za Europsko prvenstvo u Poljskoj zvao Igora Vorija, sad već bivšeg kapetana, znalo se da će poziciju broj jedan na mjestu kružnog napadača preuzeti Marino Marić (25), član njemačkog Melsungena. I dok se u prve dvije utakmice na EP-u malo tražio, u trećoj je dokazao sav potencijal kada je Islandu utrpao osam pogodaka iz devet pokušaja.
U vrijeme kada je igrao u Zagrebu, bio je orijentiran samo na igru u napadu. Dolaskom u Njemačku, počeo je igrati u oba pravca, i to vrlo dobro. Kada smo ga upitali tko je najbolji hrvatski kružni napadač u Njemačkoj, dobro se nasmijao.
– Ima nas ove sezone jako puno. Teo Čorić je u Stuttgartu, Željko Musa u Magdeburgu, Krešimir Kozina u Flensburgu, Ilija Brozović u Hamburgu, a sad će u Kiel. Teško je reći tko je najbolji. Svi dobro guramo u najjačoj europskoj ligi – rekao je Marić.
Svjetski kadetski prvak
Za tog se Mostarca prvi put čulo kada je s Hrvatskom osvojio kadetsko zlato na SP-u u Tunisu 2009. Vladimir Canjuga, tadašnji izbornik, gurnuo ga je kao prvog pivota u tu reprezentaciju, a on je bio proglašen najboljim kružnim napadačem Svjetskog prvenstva. Zanimljivo je kako iz te generacije danas na EP-u u Poljskoj igra Ivan Slišković, a Krešimir Kozina je tu kao 17. igrač, za sada na tribini. Da nije ozlijeđen, tu bi bio i Luka Stepančić. Prije nego što će otići u Tunis Marino je gledao uživio nastupe seniorske reprezentacije na SP-u u Hrvatskoj. Upijao je tada poteze najboljih svjetskih pivota, maštajući kako će i on jednom igrati na velikoj sceni.
Po povratku iz Tunisa potpisao je za Zagreb gdje je ostao pet godina. U međuvremenu je dobio poziv da igra za seniorsku reprezentaciju. Prvi ga je zvao Slavko Goluža za SP u Švedskoj 2011. godine. No, u Švedskoj je Marić odigrao samo jednu utakmicu. Bio je i na EP-u u Srbiji 2012., ali u ulozi prve pričuve. Iste godine nije bio pozvan u sastav za Olimpijske igre u Londonu. U reprezentaciju se vraća za SP u Španjolskoj 2013., upisao je četiri nastupa. Krizna godina je 2014. kada nije pozvan za EP u Danskoj, a u Zagrebu su procijenili da se previše udebljao i da im više nije potreban pa su ga proslijedili u Maribor. No, ondje se nije dugo zadržao i otišao je u Melsungen gdje se igrački preporodio.
No, na popisu putnika za SP u Kataru nije ga bilo. Nakon dvije godine opet je u reprezentaciji, ali ovoga puta kao glavni glumac. Sve ove godine u reprezentaciji je bio tek treći kružni napadač jer su Igor Vori i Željko Musa dobivali priliku ispred njega.
– U Njemačkoj nema zezanja. Tamo se ozbiljno trenira, zaista vlada disciplina. Nema popusta ni za koga. Nema kašnjenja na treninge, a igraš li loše, odmah seliš na klupu, ako ne i na tribinu. I da, mogu reći da me njemačka liga izgradila i kao čovjeka. Sada sam posvećen samo rukometu i obitelji – kaže Marino.
U Melsungenu mu je za sada jako dobro. Klub je uoči početka nastavka prvenstva na petom mjestu. Mjesto koje vodi u Ligu prvaka bježi za jedan bod. Ispred je Hamburg čija je sudbina zbog stečajnog postupka i rasprodaje glavnih igrača, potpuno neizvjesna.
Dobio je kćer Viktoriju
Marino je najbolji strijelac njemačke lige u konkurenciji kružnih napadača.
– Tko to kaže? – pita se Marino.
Kaže statistika. U 20 utakmica postigao je 63 pogodaka i trenutačno je 50. strijelac lige. No, nije i najbolji hrvatski strijelac u najjačoj europskoj ligi. Ta čast pripada Domagoju Duvnjaku koji je postigao 89 pogodaka, a ispred Marina je i iskusni Drago Vuković koji je postigao 69 pogodaka.
Marino se sa 22 godine oženio za Virgiliju Nevistić, a godinu dana poslije, neposredno prije utakmice s Bjelorusijom u osmini finala SP-a dobio je kćer Viktoriju.
– Današnju suprugu upoznao sam u Zagrebu kada mi je pogledom dala punomoć da joj utučem dosadu. Mi se znamo šaliti da je to bila ljubav na prvi pogled. Super se slažemo i oboje smo jednostavni – ističe Marino.
Marino samo naprijed