Uvijek vjerni! Na hrvatske utakmice u Poljsku dolaze samo najvjerniji navijači. Već se poznaju s igračima i stožerom, s njima i kave ispijaju. Ima ih iz Varaždina, Dubrovnika, Rijeke, čak i Züricha.
– Bili smo skoro na svakom prvenstvu. Koristimo svaku priliku da podržimo reprezentaciju. Družili smo se s njima u hotelu. Koliko smo dali za put, smještaj i karte (ulaznica ih je došla oko 50 franaka), toliko ćemo potrošiti u lokalima – veselo su rekli Damir i Ivica iz Züricha. Nakon utakmice s Francuskom tim su novcem zasigurno utapali tugu. Rodom su iz Slunja, iz Cetingrada, a u Hrvatsku dođu jednom mjesečno.
– Švicarska je blizu pa si to možemo priuštiti. Najdraža prvenstva bila su nam u Njemačkoj i Srbiji, ali nijedno se ne može mjeriti sa Svjetskim u Hrvatskoj. To je bilo nešto spektakularno. Ove godine idemo i na nogomet u Francusku, a sljedeće i na Svjetsko rukometno. Imam djecu od pet i sedam godina. Naravno da govore hrvatski i planiram ih voditi iduće godine – rekao je Ivica. Damir je tamo zadnjih osam godina. Kaže, zna kako je živjeti i raditi u Hrvatskoj. Nema neke velike razlike.
Štedimo za ova putovanja
– Zapravo smo karte kupili na blef. Čak ni nakon poražavajuće utakmice protiv Norveške nije bilo straha da dečki neće proći skupinu. Važno da su nam oni živi i zdravi, a za ostalo ćemo lako.
U Poljsku se potegnulo i iz Varaždina. Milivoj, Lorena, Valentina i Alen, čitava obitelj vozila se deset sati privatnim automobilom da bi došla na drugi krug natjecanja.
– Počeli smo i godišnje odmore planirati prema rasporedu rukometnih prvenstava – nasmijala se mama Valentina.
– S djecom smo se dogovorili da nećemo kupovati skupu odjeću. Tijekom godine malo uštedimo, ali im onda svake godine priuštimo put na prvenstvo. Čak smo i školama pisali dopise da ih puste da izostanu. Svi se ukrcamo u auto, ovdje uzmemo hostel, preko dana idemo na izlete, a navečer na utakmice. Bili smo u Auschwitzu, u rudniku soli, sve smo obišli. To im puno više znači nego skupe krpice – rekao je Milivoj.
– Maturantica sam. Jučer sam bila na televiziji preko cijelog ekrana pa su me moji prepoznali i svi su me zvali – ponosno je rekla Lorena.
Izgubljena prtljaga
I dok tako sjede na tribinama i čekaju početak utakmice, u publici uspiju detektirati svaku našu zastavu, traže šahovnice, druže se i slikaju i s domaćim poljskim navijačima.
– Na žalost, u Hrvatskoj je mali interes za ovakve avanture. Ima jako malo navijača iz Hrvatske. A mi koji smo tu, mi se svi družimo i izvan utakmica. Već se svi znamo s prošlih natjecanja. Kako bi se reklo: malo nas je, al’ nas ima. Jako nam je lijepo. Jedva čekamo EP 2018. Igrat će se i u Varaždinu. To će biti naša godina!
Niko je sa svojom šesteročlanom ekipom došao iz Dubrovnika.
– Sjećate li se one vaterpolske navijačke kapice iz Dohe? E to smo bili mi! Da, i u Dohi smo bili. Sad su nam zagubili kofere, ostali su u Münchenu pa smo bez rekvizita. Valjda će sve doći do utakmice protiv Poljske. Toliko dugo hodamo po prvenstvima da već znamo sve iz HRS-a, a s reprezentativcima znamo i na kavu otići – rekao je. Ne smeta im ni to što sjede na najvišim mjestima u dvorani odakle je praćenje utakmice skoro pa nemoguće. Bitno da su i duhom i tijelom uz naše dečke.
>> Kod Francuza godine nisu bitne, gomilaju medalje jer igraju najbolji
"Na žalost, u Hrvatskoj je mali interes za ovakve avanture." - svaki komentar je suvišan..jbt.