Portugal 2003. godine svaki navijač naše rukometne reprezentacije pamti kao početak nove ere tog predivnog sporta jer na sceni se pojavila zlatna generacija. Drska, moćna, talentirana s dotad javnosti nepoznatim izbornikom Linom Červarom na čelu. I sve sad nekako podsjeća na događaje otprije 13 godina...
Sve je počelo porazom od Argentine u skupini, što se nekako i očekivalo jer godinu dana prije bili smo posljednji na Europskom prvenstvu. Rukomet se gledalo kao košarku, kao hrvatski klupski nogomet u Europi, samo uz manje navijačke strasti i mazohizma. Kad smo gledali mučenje sa Saudijskom Arabijom, odmahivali smo glavom jer muka se samo nastavilo, nekad zlatni olimpijski sport na konopima...
I tad je krenulo, kao da je netko upalio neki prekidač, ukazala se generacija koja će nam donijeti toliko radosti. Padali su Rusi, Francuzi i Mađari, zatim u drugom krugu Egipat i Danska, a tad dolazi polufinale. Te infarktne utakmice teško se ne sjetiti, gubili smo protiv Španjolske na poluvremenu šest razlike i tek nakon dva produžetka uspjeli do pobjede. Nakon toga Nijemci u finalu nisu imali apsolutno nikakve šanse, pobijedili smo i započeli novu eru.
Samo, do završetka ere "Lininih kauboja" nismo uspjeli slaviti s rukometašima europsko zlato jer uvijek bismo posrnuli. U Sloveniji smo od višestruko slabijeg domaćina potpuno posrnuli, u Švicarskoj dvije godine poslije su nam kao toliko puta kasnije bili kobni Francuzi u polufinalu iako se nas tretiralo kao glavne favorite, u Norveškoj 2008. u finalu nas je svladala moćna Danska, u Austriji 2010. ponovno Francuzi, u Srbiji 2012. još jednom višestruko slabiji domaćin uzima našim reprezentativcima mjeru iako smo bili favoriti i pokazivali najviše. Mnogo smo pokazivali i 2014., ali smo iznenađujuće u polufinalu poraženi od Danaca. Rezime svega jesu dva srebra i jedna bronca.
I eto nas ponovno u borbi za medalje, osmi put u povijesti Republike Hrvatske da smo u toj situaciji. A bili smo otpisani, bili smo u situaciji kao prije 13 godina dok smo kritizirali poraz od Argentine i čudili se lošem prvom poluvremenu protiv Saudijske Arabije. Nestalo je povjerenja nakon igre protiv Norveške i Francuske, nakon što su samo "lude" kalkulacije donosile prolaz dalje. I ponovno su uključena brojna nova lica u cijelu priču, ponovno su se dečki izdigli poput feniksa iz pepela. I ponovno su nam u polufinalu protivnici Španjolci, a u finalu nas mogu čekati Nijemci. Neka se sve ponovi, neka ponovno budu dva produžetka i pobjeda, neka naprave što dvije zlatne generacije prije njih nisu – stigli do europskog zlata. Najtežeg, najvrednijeg.
Ako se ne dogodi, neće biti plakanja, ovaj čudesni plasman u polufinale već je ispisan zlatnim slovima u povijesti hrvatskog sporta.
>> Krakovski marš najveće je čudo hrvatskog sporta!
>> Srbi o slavlju naših rukometaša: To je jedna od najvećih pobjeda u povijesti sporta!
Mislim da se ovake stvari ne dogadaju bez razloga! Vjerumo dalje u sebe i bit ce jedna medalja! Meni bi i bronca bila ok, ali mislim da ce biti i vise! ;-)