Vjeran Simunić najbolja je potvrda da nitko nije prorok u svom selu. U Hrvatskoj je trenirao gotovo sve osim “velike četvorke” Hajduka, Dinama, Rijeke i Osijeka, mnoge je spasio od ispadanja, prošao “pola svijeta’’, okitio se naslovom trenera godine... no još uvijek ga više cijene u inozemstvu. Možda i zato što je neobičan i samostalan, valjda jedini koji se tako brzo i tako često selio s klupe na klupu.
– Puno sam puta u razmaku od samo nekoliko dana vodio utakmice dvaju klubova. Nije to neobično u istoj ligi, no čudno je da sam u razmaku od sedam dana vodio utakmice u dvije države, ali i na dva različita kontinenta – otkriva nam Simunić.
– Moraš raditi. Mi smo kao kirurzi, uvijek moramo biti u formi. Za razliku od većine kolega, ja puno ne biram, Marsonia, Segesta, Zadar, Čelik, Imotski, Bahrein, Vijetnam, Malezija, Brunei... Od 1995. nikad nisam bio bez posla, a radio sam u više od 20 klubova. Da sad dobijem otkaz, za sedam dana opet bih našao novi klub.
Vodio i klub Ho-Ši-Min
Simunić ne krije da mu je kovčeg uvijek napola spreman, kao i da jedan poziv čeka već 20-ak godina.
– Hajduk je bio i ostao moja želja. Bio sam vrlo blizu prije nekoliko godina. Svaguša mi je povjerio drugu momčad, koja je igrala kao Mosor, no projekt se ugasio i ja sam otišao u Vijetnam. Kad sam se vratio, Svaguše više nije bilo u klubu, što i nije neobično za Hajduk. Kad god se za praznike vratim iz inozemstva, u Hajduku je nova garnitura ljudi.
Vjeran Simunić danas je iznimno cijenjen u Aziji, trener koji se okitio prestižnom titulom trenera godine u singapurskoj ligi. I to na klupi DPMM (Duli Pengiran Muda Mahkota), koji je nazvan po prvim slovima titule princa nasljednika sultana Bruneja.
– U Brunej sam došao 2008. preko jednog nigerijskog agenta koji živi u Zagrebu. Bio sam im zanimljiv jer sam spasio Kamen Ingrad, Zadar i Hrvatski dragovoljac od ispadanja, a njima je trebao netko tko će spasiti DPMM s dna ljestvice malezijske lige. Preuzeo sam ih sedam kola prije kraja na posljednjem mjestu i u tih sedam kola izborio sam ostanak. Produžio sam ugovor, no zbog korupcijske afere prvenstvo je odgođeno za šest mjeseci, tijekom kojih su se posvađali predsjednici saveza pa smo se priključili ligi Singapura.
Bez obzira na to što su na papiru bili potpuni autsajderi, DPMM se nije osramotio, štoviše, osvojili su Kup.
– To je bila potpuna senzacija. I ne samo da smo osvojili Kup nego smo bili pred dvostrukom krunom, sve do pet kola prije kraja, kada su nas potjerali iz lige zbog upletanja vlasti u rad nogometnog saveza. Dvije godine Brunej je bio u nogometnoj izolaciji, a ja sam vodio vijetnamski Ho-Ši-Min. Čim su amnestirani, napustio sam Vijetnam i vratio se dovršiti posao.
Mnogi su mislili da je to samoubilački potez, jer se gotovo tri godine nije igrao ozbiljan nogomet.
– Osvajanje Kupa pripisivali su početničkoj sreći, svi su nas podcjenjivali i to je za mene bio samo dodatni motiv. Brunej nikad prije nije ni u prijateljskoj utakmici uzeo bod singapurskim klubovima, u koje su gledali kao u bogove. Kad su nas primili u ligu, svi su se zlurado smijali i najavljivali sigurne pobjede. No, tri godine kasnije moraju se pokloniti i meni i mojim “džungla boysima” kako su nas posprdno zvali. Moraju nam priznati da smo podigli kvalitetu lige i stali uz rame dotad nedodirljivim klubovima poput SaFfC-a, Tampinesa, Home Uniteda...
Ove godine uspjeh Simunićeve momčadi je i veći, jer su singapursku ligu igrali i japanski Albirex Niaagata te malezijski Harimao Mouda, u stvari U-23 reprezentacija Malezije.
– Oni se godinama pripremaju u Europi, prvaci su srednje Azije i imaju nekoliko vrlo interesantnih igrača za europsko i japansko tržište. No, mi smo igrali odlično, opet smo osvojili Kup i do posljednjeg kola bili u igri za dvostruku krunu.
Utjeha je stigla u obliku nagrade za trenera godine.
– To je za mene bilo nešto doista fantastično. Sama nominacija bila je veliko priznanje, a večer izbora bila je spektakularna, poput dodjele Oscara u Hollywoodu. Održao sam govor pred nekoliko tisuća ljudi, spomenuo sam i svog nogometnog oca Tomislava Ivića, koji me naučio da se i s malim Hajdukom može nositi sa skupim i velikim klubovima i uzimati im trofeje.
Osvajanje Kupa i nagradu za trenera godine platili su čuveni brkovi!
– Brkovi su bili moji džokeri. Kao što sam rekao igračima Zadra da ću skočiti usred zime u more pobijede li Osijek, tako sam i sad rekao da ću obrijati brkove osvojimo li Kup. Igrači su me obrijali u svlačionici...
Simuniću neskloni singapurski mediji često ga uspoređuju s Mourinhom.
– Kažu da imamo isti gard, da sam arogantan i pretjerano samouvjeren. Kako i ne bih bio kad smo im uspjeli odnijeti dva trofeja i naš teren učiniti neosvojivom utvrdom. Prije svake domaće utakmice igračima kažem da na svetog tlu ne smiju izgubiti bodove.
Simunićeva produžena ruka na terenu je Ivan Jerković, nećak legende Hajduka Jurice Jerkovića.
– Ivan nije previše poznat kod nas, no ja ga jako cijenim, ima nešto što je naslijedio od strica. Teško je dovesti “svoga”, odmah svi sumnjaju, no Ivan je uvijek jedan od najboljih i najborbenijih igrača i ovdje ga svi jako vole.
Podrazumijeva se da ga voli i princ Al Muhtadee Billah, koji je, kad je u pitanju nogomet u Bruneju, osoba broj jedan.
– Princ je krasan čovjek, nekad je i sam branio za naš klub. U posljednje ga vrijeme otac kritizira da se previše okupirao nogometom, jer ipak je on prvi nasljednik, budući sultan. Stari sultan, Hassanal Bolkiah ima status kao što ga je Tito nekad imao kod nas. Vrlo je moćan i bogat, pogotovo otkad su pronašli naftu 1986., nakon osamostaljenja od Velike Britanije.
U Vijetnamu me skoro zaklali
Brunej je prilično zatvorena zemlja.
– Vjera ima jako puno utjecaja na društvo u cijelosti, zabranjen je alkohol, nema ni diskoteka, noćnih klubova... Meni je to korisno jer su igrači pravi profesionalci, a ni ja nisam tip koji voli izlaske. Imam kuću s bazenom, teretanu, automobil, kupam se cijele godine...
Nedostaje jedino obitelj, unuci...
– Već sam se navikao, premda iskoristimo svaku priliku da oni dođu do mene, a Božić i Novu godinu sam kod kuće. Moram napuniti baterije, vidjeti obitelj, rodbinu, prijatelje...
Prošao je egzotične zemlje poput Vijetnama, Malezije, Singapura, a najzadovoljniji je u Bruneju.
– Tu se najbolje živi. Iako svaka destinacija ima svojih prednosti. Singapur je također prekrasan, lijepo je vidjeti i da se Vijetnam brzo razvija, izlaze iz komunizma i krupnim koracima idu naprijed, pa i u nogometu.
Na dvije stvari posebno pazi – hranu i sigurnost.
– Pokušali su mi otrgnuti lančić na cesti u Vijetnamu, no bio je toliko jak da su mi skoro vrat prerezali. Isto sam doživio i u Kalabriji, tako da to nije neka specifičnost Dalekog istoka. Posebno sam oprezan kad je u pitanju hrana, jer u Vijetnamu jedu pse. Znam da je to njihov specijalitet, ali ja ga ne bih mogao pojesti – kaže Simunić, koji je probao zmijsko meso.
– Nisam siguran, ali vjerujem da jesam. Jako pazim, jedem samo piletinu i ribu, ali na primanjima sam nekoliko puta pojeo nešto neobično i sumnjam da je to bilo zmijsko meso. Sada držim oči širom otvorene, da mi ne podvale kakvog štakora ili psa.
Priča o Vjeranu Simuniću objavljena je u sportskom tjedniku Max!