S obitelji je bježao od rata, Dinamo ga je doveo tako što mu je obećao plaćati benzin

Dejan Lovren, "ministar obrane", igrač kojeg su u njegovu najboljem dijelu karijere smatrali ponajboljim stoperom na svijetu, svoj uspjeh temelji na talentu, radu, ali i vjeri. Rođen je u Zenici 5. srpnja 1989. godine. U Kraljevoj Sutjesci živio je prve tri godine. Dejanov otac Saša nakon početka rata u BiH s obitelji se 1992. našao u Münchenu. Obitelj je ostavio u Njemačkoj, a on se zbog roditelja vratio u Kraljevu Sutjesku. No, kako su se putovi zatvorili, više se nije mogao vratiti pa je do izlaska iz BiH bio u Varešu. Kad se ipak vratio u Njemačku, sina Dejana upisao je u školu i u amaterski klub BSC Sedling u Münchenu, koji je igrao u 5. njemačkoj ligi.

Ondje je Dejan pohađao prva četiri razreda osnovne škole i uporno trenirao. Trener mu je bio otac.

– Budući da u Sedlingu nisu imali trenera, ja sam radio s djecom. Žena je radila, a ja nisam, nisam mogao dobiti radnu dozvolu. Imao sam više vremena pa sam se bavio djecom, vodio treninge – kazao nam je prije nekoliko godina Saša Lovren.
Djeca koju je trenirao u lokalnom klubu uglavnom su bila s područja bivše Jugoslavije, iz Turske i Albanije. Iako je bilo talenata, Nijemci očito nisu obraćali pažnju na njih. No Saša Lovren vjerovao je u sinov talent te ga je pokušao ugurati u Bayernovu školu.

– Nismo ga mogli ubaciti u Bayern jer je do toga kluba teško doći. Od tisuću djece prime jednog ili dvojicu i pritom moraš imati jaku vezu – pričao je Saša.

Budući da nije mogao dobiti njemačku vizu, Lovren se s obitelji 1997. odselio u Karlovac, nakon što mu je sin Dejan završio osnovnu školu. Dejana su roditelji u Karlovcu upisali u 5. razred osnovne, ali i u NK Karlovac. Za to vrijeme Saša je nastavio raditi ono što najbolje zna – molerske poslove. U NK Karlovcu dječak Dejan zadržao se do osmog razreda osnovne škole. U mlađim uzrastima trenirao ga je, među ostalima, i Stjepan Benić zvani Štef.

– Trenirao sam ga kao limača i pionira, radio s njim i individualno. Ali najviše je s njim radio pokojni Tomislav Vlainić. Dejan je uvijek bio korektan, nije mu bilo teško deset puta ponoviti jedno te isto ako ste to od njega tražili – prisjetio se Stjepan Benić.
Za darovitog dječaka najprije se zainteresirali u NK Zagrebu, ali roditeljima i dječaku nisu ponudili nikakve uvjete, a tražili su samo putne troškove jer im je bilo skupo svaki dan voziti sina na trening i utakmice do Zagreba. No na jednoj utakmici protiv Dinama mali Dejan zapeo je za oko Željku Adžiću, nekadašnjem igraču, a tada treneru mlađih uzrasta u Dinamu.

– Sjećam se. Karlovac je izgubio s 3:0, ali mi je Dejan rekao: Tata, zove te Željko Adžić, trener Dinama i htio bi razgovarati s tobom. Nisam ni znao tko je on.

Adžić je obećao Saši Lovrenu da će Dinamo plaćati prijevoz. Pogodba je bila takva da otac Dejana godinu dana iz Karlovca vozi na treninge u Maksimir i, ako zadovolji, upisat će ga u srednju školu. Ono što su obećali Željko Adžić, Josip Šikić i Zdravko Mamić, to se i ostvarilo. Svaki dan vozio je Saša Lovren sina u Zagreb, Dinamo je plaćao prijevoz, gorivo.

– Nekad su plaćali prijevoz tako da sam mogao natočiti gorivo na nekoj od benzinskih crpki, a ponekad su mi davali novac na ruke – pričao mi je Saša.

No Lovren nije odmah dobio stipendijski ugovor, već nakon tri godine u Dinamu. Dejana je u profesionalni nogomet lansirao Nikeov turnir u Manchesteru na kojem je Dinamo osvojio treće mjesto. Mnogim skautima tada je mladi Dinamov nogometaš zapeo za oko. Visoki stoper previše je odskakao u ekipi Dinama u svim kategorijama, a jaki europski klubovi počeli su se otimati za njega. Dejan nije bio sklon ozljedama, vodio je uredan život i – brzo napredovao.

– Nismo imali novca da mu dajemo za izlaske ni da mu kupujemo skupe mobitele. Njegova majka i ja smo se puno žrtvovali, ali nije nam žao. On je naše dijete. Nismo baš mislili da će uspjeti u tolikoj mjeri. Mi smo ga pratili zato što voli nogomet, htjeli smo da bude sretan i da ne bude na ulici – govorio je Saša.

Ali njegov sin Dejan još kao mali imao je neke planove i ciljeve u životu. O tome svjedoči i misteriozna molitva u Međugorju, poruka koju je zapisao na papiriću i ostavio na Križevcu, brdu ukazanja.

– Jedne godine išli smo u Međugorje i on je nešto zapisao na papiriću koji je ostavio na Križevcu. Ni danas neće reći što je zapisao. Samo je rekao da ima neki cilj u životu. Inače smo kao obitelj veliki vjernici – kaže Saša Lovren.
Dejan Lovren je, naime, s Dinamom potpisao profesionalni ugovor kao 16-godišnjak. Ali je odmah nakon potpisivanje ugovora otišao na posudbu u Inter gdje je proveo dvije godine na kaljenju. U Interu su ga trenirali Milivoj Bračun i Ante Čačić i kratko vrijeme Srećko Bogdan. Godine 2008. Lovren se vratio iz Intera u Zaprešiću u Dinamo u kojem je proveo još dvije godine. Potom je potpisao ugovor za Lyon gdje je proveo tri godine. Najveće slavlje u obitelji Lovren bilo je kad je Dejan 2009. pozvan da igra za Hrvatsku.

– To je vrh vrhova. To je čast – priznaje Saša Lovren.

Na kraju je Lovren za vatrene zaigrao čak 78 puta, postigao pet pogodaka te osvojio srebro u Rusiji i broncu u Kataru. A u svojoj bogatoj karijeri zaigrao je i za Lyon, Southampton, Liverpool, Zenit, pa opet za Lyon, gdje je i sada.
Mnogi ističu da je za uspjeh braće Lovren “kriva” njihova majka Silva, energična Hrvatica iz Bosne, koja je, osim što drži tri kuta u kući, snažno podržala izbor svojih sinova da se bave nogometom.