Nije im lako, broje više od 130 medalja, a stiže još jedna, europsko zlato, najdraža... Duga je noć bila iza njih, redali su se nevjerica, šok pa neizmjerna sreća. Brzo su izvadili domaću slavonsku šljivovicu, narezali pršut i sir, još trljajući oči, štipajući se za lakat. Samo su susjedi na vratima bili znak da sve nije san.
Telefon je zvonio do dva ujutro, zvala je u neko doba i Sandra iz Barcelone.
– Isplakali smo se kao nikad, znate kako je to kad emocije dođu do vrhunca. Nisam mogla zaspati, na poslu sam s podočnjacima. Kad sam u 6.30 otvorila novine i pročitala kako je zlato posvetila meni, tu je tek puklo – veselo nam govori Sandrina mama Vesna.
Nitko od ukućana još nije svjestan što se dogodilo, svima je na licu zagonetan smiješak.
– Znate kako je majci, veseli se svakom udisaju svoga djeteta, a kako ne bi kad ono uspije u onome što voli. Cijeli je život podredila tome, ona živi svoj san. Prva dva hica nisam mogla gledati s njima, bila sam u drugoj sobi. A poslije, sve nekako kroz prste. Ruke se znoje, srce lupa, ali poslije zadnjeg hica mislila sam da će se strop srušiti. Sandrina maza, ši-cu Prinz, također je ludovao, vrtio se, nije znao što se događa. Ponosna sam mama, ne znam kako to opisati, samo sreća i zadovoljstvo.
Skromno, ali od srca
Na Plesu će ekipa za doček držati plišanog medvjedića u ruci. Sandra stiže s privjeskom za ključeve, njihov je to uigran ritual. Darovi su skromni, ali od srca.
– Svaki ima svoje značenje, puna ih je soba. Kod kuće joj za doček spremam dobro pečenje, meso voli najviše. Mamin je zadatak da bude uvijek uz nju, samo dobivam upute: kupi, spakiraj, ispeci, nazovi, izglačaj, operi... Baki smo rekli da sad mora dočekati stotu godinu, da više nema šale, treba nam u timu...
Položila je Sandra vozački ispit ove godine, ali još pred kućom nije parkiran automobil.
– Nemamo auto, nitko od nas ne vozi. Ona ide autobusom i tramvajem dva puta na dan na trening, bila kiša ili prolomi oblaka, no ona uživa.
Medalja je melem na ranu, naša je nova zvijezda bila na rubu, uspjela se vratiti i popeti na vrh. Na Božić 2008. i desetak dana poslije ležala je u operacijskoj dvorani, sepsa je opasno prijetila njezinu životu. Tri mjeseca bila je izvan svega, a onda pomalo počela trenirati. Godinu dana poslije oko vrata joj je zlatna medalja.
Mama financira kćer
– Bili su to užasno teški dani, doslovce borba za život ili smrt, dva je puta bila na rubu. Liječnici su kazali kako ne bi preživjela da nije bila toliko jaka. Dr. Lackoviću, koji ju je operirao, dugujemo sve. Financijski je većinom mi guramo, teški su dani, kao i svima.
Za izlaske Sandra nema vremena, tek kavica s prijateljima, režim je kao u "ženskoj vojsci".
– U 22.30 već je u postelji, diže se u 6.30. Naporno joj je, pa nema vremena ni za mladiće! Bila je vrlo dobar učenik u V. gimnaziji u Zagrebu, ali u toj školi nisu imali previše razumijevanja, imala je problema s izostancima pa se morala preseliti u Dopisnu školu. Čeka je samo matura, a u jesen želi upisati Kineziološki fakultet. Voljela bih kad bi joj karijera bila duga, duga, barem još 20 godina...
Trener Ivan Ivančić uočio ju je još u petom razredu.
– Bježala je od mene kao od vraga. Valjda su joj svašta napričali o meni. Dvaput sam je pokušavao nagovoriti da dođe na trening, a ona je stalno vikala – ja igram košarku, ja igram košarku. Onda je ipak došla. Pitao sam je koliko baca disk i rekla mi je – 32 metra. Kad sam joj rekao da će za godinu dana bacati 50 metara, valjda je pomislila – "Gle starog luđaka, kaj si on zamišlja?!" A poslije godinu dana bacala je više od 50 metara i rekao sam joj da ne može biti bacačica diska i manekenka. Iako se neće složiti sa mnom, smatram da je premršava – objasnio je trener Ivančić gdje se koplja lome.
Sandra: Takvu bolest rijetki prežive, eto, Bog je htio da ja doživim najsjajnije odličje
Sandra Perković (20) zbog upale slijepog crijeva, koje se nakon treninga rasprslo, jedva se izvukla od sepse (trovanja krvi).
– Da nije bilo dr. Lackovića, ne bih ja danas sjedila ovdje s vama i imala zlatnu medalju oko vrata. Potkraj 2008. godine imala sam upalu slijepog crijeva, ali mi doktori na prvom pregledu to nisu ustanovili. Kada sam došla nakon tri dana s temperaturom 41, mislili su da je neka viroza, a onda je uskočio dr. Lacković. Dva-tri dana bilo je rizično, život mi je visio o koncu, upalila mi se cijela utroba. Poslije su liječnici rekli da se u 90 posto slučajeva ne preživi nakon ovakve operacije. To ni mama nije znala. Eto, ja sam bila u onih deset posto. Tako je Bog htio – prisjeća se najtežih trenutaka Sandra Perković, europska prvakinja u bacanju diska.
Nakon operacija postala je europska juniorska prvakinja, finalistica svjetskog seniorskog prvenstva i europska prvakinja.
– Svi me pitaju kako je moguće da postižem takve rezultate sa dvadeset godina. Koliko znam, ja sam i najmlađa europska prvakinja. Recept je jednostavan, treniram po kiši, zimi, hladnoći, pa čak i kad sam bolesna. Jesam li umorna sa dvadeset godina? Nema šanse. Pa šta bi rekle onda one diskašice od 39 godina? Ma ja jedva čekam sljedeće nastupe. Imam još dva mitinga Dijamantne lige u Londonu i Bruxsellesu, Grand Prix u Zagrebu i Kup kontinenata u Splitu. I nakon 5. rujna pravac more, tamo gdje me nitko neće naći!
Može li i Blanka do zlata?
– Nadam se da ćemo splitskom rivom prošetati kao dvije europske prvakinje... Moj klub Dinamo Zrinjevac je najorganiziraniji i imam odlične uvjete. Zbog takvih uvjeta nisam otišla u SAD, a imala sam dvije dobre ponude. Nisam materijalist, ne razmišljam o novcu...
Kažu da u klubu i društvu uvijek vodi glavnu riječ.
– Pa kad ja i jesam glavna, he he – zaključila je Sandra.
Čestitam!Честитам!