Sandra Perković plasirla se u finale bacannja diska na Igrama u Tokiju. To je njeno treće uzastopno finale na Igrama (London, Rio, Tokio). U Londnu je finale izborila hicem u prvoj seriji kada je prebacila normu, u Riju joj je to uspjelo tek u trećem, posljednjem pokušaju, a u Tokio je sve oko plasmana riješila u prvoj seriji - 63,75 metara. To nije bila dužina norme ali je bio najduži hitac njezine kvalifikacijske skupine. Nešto kasnije iz druge skupine normu su prebacile tek dvije diskašice. Očekivnao Amerikanka Allman (66,42) i potpuno neočekivano Indijka Kaur (64,00).
- Sretna sam što sam u prvom hicu riješile sve nedoumice oko plasana u finale. Bitno da je sve prošlo bez stresa. Kvalifkacije su bile rano jutro po japanskom vremenu što je značilo da sam se morala dići iznimno rano za moje pojmove. Mogla sam odustati nakon prvog hica i ne trošiti energiju jer sam znala da je taj prvi dovoljno za finale,. No, odlučila sam se za još dva pokušaja jer sam htjela malo osjetiti atmosferu. Drugačije je nastupati pred gledateljiam, a drugačije u tišini. Htjela sam se naviknuti na tu tišinu jer gledatelja naravno neće biti ni u finalu – rekla je Sandra Perković.
Pored Allman, Kaur i Perkovič u finalu bacanja diska još ćemo gledati sve tri Njemice (Pudenz, Steinacker i Vita), Talijanku Osakue (ostvarila nacionalni rekord u kvalifikacijama – 63,66 m), Kubanku Perez (svjetska prvakinja imala je tek sedmi rezultat kvalifikacija), Portugalku Ca, Kineskinju Chen, Jamajčanku Lawrence i Brazilku Da Silvu. Druga naša diskašica, Marija Tolj imala je 13. rezultat kvalifikacija. Dakle, bila je prva ispod crte koja vodi u finale. A do plasmana među 12 najboljih Mariji su nedostajala četiri centimetra. Njezin najbolji hitac u kvalifikacijama bio je 61,48 metara.
- Krug je malo brz pa sam i zbog toga bacala sva tri puta u kvalifikacijama, da ga malo"upoznam". Moram reći da mi je ovo ustvari bio i jedini pravi trening u Tokiju – naglasit će Sandra.
U kvalifikacijama je bilo nekoliko iznenađenja. Tako među 12 nećemo gledati Nizozemku Van Klinken koja ove sezone ima vodeći rezultat na svijetu – 70,22 metara. Neće biti ni Kubanke Caballero, zlatne i srebrne sa svjetskog prvenstva 2015 i 2019, te treće s Igara u Riju 2016. godine. Neće biti u finalu ni Austranke Stevens, svjetske prvakinje iz 2009. godine...
- Žao mi je Caballero, Ona je jedno veliko ime u svijetu diska. Mi smo ljute suaprnice od 2005. godine, ali to su vam kvalifikacije. Stresne i neprevidive. Za finale noge su spremne. U miru čekam finale. Subota je dan za odmor, nedjelja je tonus i u ponedjeljak finale. Uz Božju pomoć, brzu ruku i smirenu glavu idem po što bolji rezultat. Što se tiče Marije, užasno sam ponosna na njezin rezultat. Vjerujem da joj je mjesto bilo u finalu. Drago mi je da je pobijedila Nizozemku, takozvanu sedamdesetmetrašicu. Eto Marija je time dokazala da je trenutno najbolja Europljanka u konkurencije do 23 godine. Marija i ja još ćemo puno puta uveseljavati naše navijače na vleikim natjecanjima – istaknula je naša najbolja atletičarka.
Kakvi su problemi s treninzima?
- Imamo samo jedan stadion za održavanje treninga, jer se ovaj glavni više ne može koristiti. Taj drugi, jedini stadion za trening ima samo jedan krug za disk i kladivo. Drugim riječima, negdje oko 130 ljudi, ubrajajući muške i ženske u disku i kladivu, koristi taj krug. Termin treninga je svaki dan od 9 do 11 ili od 11 do 13 sati. Uspjela sam se ugurati u ovaj prvi termin i odradila sam u nešto više od dva sata tek sedam hitaca. S tim da sam taj sedmi doslovce na silu ugurala jer su se uz put još pojavili na treningu i kopljaši, priča Sandra.
Dakle, uvjeti nisu sjajni?
- Naravno da nisu. Bila sam u Londonu i Riju i tamo je sve bilo puno bolje. Savezi su pisali žalbe, pa tako i naš, pokušavali smo i preko Hrvatskog olimpijskog odbora nešto napraviti ali to tu tako jednostavno ne ide. Jedino Amerikanci imaju svoj posebni stadion – High Permomance Centar. Imaju čak i posebni prijevoz do tamo. Dakle, oni mogu tamo doći kad hoće, mogu trenirati koliko hoće. Imaju svoj mir, nitko im ne smeta i sve to Međunardni olimpijski odbor dopušta. Dakle nemamo svi jednake uvjete, a poanta olimpijskih igara da svi imamo iste uvjete, da smo svi smješteni u istom selu, da svi jedemo istu hranu. U redu, znam da su svojevremeno NBA igrači bili smješteni izvan olimpijskog sela ali su trenirali u dvoranama kao i svi drugi. Ali, neka, meni je ta nepravda samo motiv više – zaključila je Sandra.
>> Sandra Perković otputovala u Tokio
Ma baciti ćeš ti njega daleko, možda i do medalje,