Rukometaši PPD Zagreba broncom su zaključili jedno ovosezonsko poglavlje, regionalnu SEHA Gazprom ligu. A Sandro Obranović (22) izabran je za najboljeg lijevog vanjskog igrača turnira.
– Nisam to očekivao, ali posložile su mi se tri dobre utakmice. Nije mi to pritisak za ubuduće, nego velika čast. Ipak, bilo bi mi možda draže da sam izabran za najboljeg srednjeg vanjskog – iskreno je priznao Sandro koji može igrati na sve tri vanjske pozicije.
Kaže da je u Veszprému osvajanjem trećeg mjesta okončao najnaporniji tjedan otkako igra rukomet. U samo osam dana Vujovićevi dečki odigrali su četiri velike utakmice: prvo su u Danskoj protiv Koldinga izborili četvrtfinale Lige prvaka, a Sandro je bio jedan od najvećih junaka sa pet pogodaka. Na završnom turniru SEHA lige svladali su Tatran i Vardar, a jedini poraz dogodio se u polufinalu.
– Prezadovoljni smo trećim mjestom. I Veszprém i Vardar slovili su za favorite. Izgubili smo od Veszpréma, ali mislim da ih dugo nitko nije tako stisnuo kao mi. Taj nam je turnir motivacija da što bolje privedemo sezonu kraju.
Za mladog Karlovčanina poziv u Zagreb u lipnju 2013. bio je veliki korak. Igrao je za našički Nexe, a rukomet je počeo trenirati u Karlovcu prije deset godina.
– Mama Đurđica bila je rukometašica, lijevi vanjski. Tako sam i ja počeo. Prvo sam krenuo u rukometnu školu Karlovac, a onda sam počeo igrati za klub. Nije razmišljala o tome da ću jednog dana igrati profesionalni rukomet. Bila je izvan sebe kad su me pozvali u juniorsku reprezentaciju do 19 godina, a još više kad sam dobio poziv iz Našica. Dolazi na svaku utakmicu i najbolji je navijač i meni i bratu.
Četiri godine mlađi brat Andrej Obranović igra za HRK Karlovac i reprezentativac je u mlađim uzrastima.
– Želja mi je da s bratom igram u istoj momčadi, u istom klubu kao što igraju Tonči i Josip Valčić. To mi je najveći san i nije mi bitno gdje će se to dogoditi.
Što bi bio da nije rukometaš?
– Teško pitanje... Tata mi se bavi glazbom pa da nisam rukometaš i da malo bolje pjevam možda bih bio glazbenik i nastupao s Josipom Lisac – pričao je dobro raspoložen. Kaže da su svi u obitelji naslijedili pjevački dar, samo on nije.
– Nakon osnovne završio sam srednju tehničku školu i razmišljao sam o fakultetu. Dobro da je došla ponuda Nexea. Spasila me i brzo sam zbrisao u Našice.
U Nexeu je proveo samo jednu sezonu kada je u lipnju 2013. stigao poziv Zagreba, ali početak nije bio blistav.
– Ništa mi nije išlo od ruke. Imao sam dvije operacije. Odmah prvu utakmicu igrao sam protiv Nexea i, nije prošlo ni deset minuta, slomio sam ruku. Nisam igrao dva-tri mjeseca, a onda kad sam se vratio na teren prva utakmica bila je protiv moćnog Löwena.
I tako od škole rukometa do okršaja s velikom Barcelonom, 9. travnja u zagrebačkoj Areni. PPD Zagreb najmlađa je momčad Lige prvaka i najgledanija momčad s najboljom obranom. Nitko se tome nije nadao...
– Napravili smo veliki iskorak. Ni naši najbliži nisu očekivali da ćemo dogurati dovde. Najzaslužniji je trener Vujović. Usadio nam je pobjednički mentalitet.
Sad se već čini da ih je Veselin Vujović uspio uvjeriti da mogu proći i osmerostrukog prvaka Europe, Barcelonu s veličinama kao što su Karabatić, Entrerrios, Rutenka, Nöddesbo, Sigurdsson, Lazarov... Čini se prepotentno, ali Vujovićeva psihologija fenomenalno je funkcionirala protiv, redom: Kiela, Metalurga, Meškova, PSG-a, La Rioje i Koldinga.
– Barca ima najbolje od najboljeg, a najjača karika ipak je Nikola Karabatić. Imao sam priliku igrati protiv Lazarova dok je još bio u Zagrebu. Bila mi je to prva seniorska sezona u Karlovcu. Čuvao sam ga nekih pet minuta i nisam se baš proslavio. Uplašio sam ga se već na zagrijavanju – prisjetio se kroza smijeh.
Sada stvari stoje malo drukčije...
– Moramo vjerovati. Kakva bismo momčad bili kad bismo se prepali! Ne bismo bili ovdje gdje jesmo. Dižemo se iz utakmice u utakmicu. I atmosfera u momčadi je sve bolja, kao i na tribinama. U klubu nam nije bilo nikad bolje kao sad pred Barcu. Samo da se Arena opet napuni. Osjećamo se kao da imamo igrača više.
Još uvijek se priča o utakmicama Barcelone i Zagreba (tadašnjeg Badela) u Ledenoj dvorani s kraja 90-ih. Zagrebaši tada nisu mogli do pobjede...
– Filip Ivić voli pričati da je redovito išao na te utakmice. Ja sam živio u Karlovcu i tek sam počeo trenirati. Ne sjećam se tih tekmi, ali sigurno su motiv da im vratimo. Ali oni su moćni. Iskreno, ne bih se čudio i da nas njihova klupa pobijedi – našalio se Sandro. – Daleko smo mi još od Zagreba iz 90-ih. Mlađi smo i neiskusniji, ali puno smo pokazali. Računamo na prednost domaćeg terena. Ovdje nas još nitko nije dobio i namjeravamo da tako i ostane.
Obranović je dvije godine zaredom bio na popisu bivšeg izbornika Goluže, no nije išao ni na EP u Dansku ni na SP u Katar.
– Nije mi bilo žao, vodio je one za koje je smatrao da će mu biti najbolji. Tko ispadne u tako uskom izboru ne treba žaliti. Nadam se da ću jednog dana ipak ostati u repki, a onda će netko drugi morati ispasti. To je tako.
Daleko je još Europsko 2016., ali nada li se da će ga nakon tako dobrih igara u klubu izbornik Babić voditi u Poljsku?
– Bolje da Hrvatska vidi medalju, nego ja Poljsku. A bilo bi najljepše kad bi se poklopili medalja i moj nastup – zaključio je Obranović.
>> Svi žele ulaznice: Pogledajte kolonu ispred zagrebačke Arene