Tko bi rekao da će mu Melbourne 2007. značiti i oproštaj od osvajanja medalja s reprezentacijom? Ta imao je samo 30 godina. No, i bez naknadnih uspjeha s nacionalnom vrstom, Teo Đogaš (40) ostavio je neizbrisiv trag u povijesti splitskog i hrvatskog vaterpola. Dugo vremena bio je jedini hrvatski vaterpolist koji je bio i juniorski (Havana 1997.) i seniorski prvak svijeta. Sad se time može pohvaliti i Marko Macan (Šibenik 2009., Budimpešta 2017.), ali Teo je u obje vrste bio i najbolji strijelac.
Na pitanje čega se najradije sjeća iz Melbournea otprije deset godina odgovorio je:
– Najljepše je, dakako, to što smo osvojili zlato. No kompletno ozračje u našoj vrsti bilo je veličanstveno. Sjajno smo funkcionirali kao društvo, kao klapa, kao momčad. Sjećam se da mi je cimer bio Miho Bošković i dobro smo se slagali iako je on stalno spavao, ha-ha – nije se mogao ne nasmijati Teo prisjećajući se svjetskog seniorskog zlata.
Šetka naučio igrati i lijevo
– Mi smo uistinu bili prava klapa, ali uvjeren sam da zajedništvo krasi i ovu generaciju. Ne može se do tako velikog uspjeha bez kemije, nju očito imaju i Tuckovi izabranici – dodao je.
Oko najboljega nije dvojio, iako je napomenuo da su u Budimpešti gotovo svi pružili maksimum:
– Što reći? Sandro Sukno definitivno je najbolji. Igrao sam s njim i uvjerio se da je izvrstan. Vaterpolski izvanzemaljac. Kompletan igrač, odličan u napadu i u obrani, razigravač. Igrač je to koji donosi prevagu svojoj momčadi – obrazložio je.
Odmah do Sukna postavili ste Luku Lončara?
– Luka je napredovao jako puno. Počinjao je karijeru baš onih godina kad sam ja bio u Mladosti (2004.-2008.,op. a.), a u međuvremenu je izrastao u vrhunskog sidraša. Svaka mu čast! – odgovorio je Đogaš, kratko opisavši i trećeg u svom izboru – vratara Marka Bijača:
– Pouzdan vratar na kojega se suigrači u svakom trenutku mogu osloniti.
A što krasi Anđela Šetku?
– Zbog ozljede palca i operacije na koju je morao otići nije igrao dobar dio sezone, ali ono što je pružio u reprezentaciji na SP-u u Budimpešti bilo je maestralno. Odličan je i u napadu i u obrani, a napokon je naučio igrati lijevu stranu, ha-ha...
Sin Marko očevim stopama
Recite pokoju i o ostalima iz vašeg izbora?
– Vukičević je odličan šuter, vrlo opasan u napadu, u Budimpešti nije promašivao. Garcia naš najbolji ljevak, strijelac i dodavač; brz je i stoga pravi kontraš. Odlično se nadopunjuje s Jokovićem koji je također vrhunski ljevak. Šteta što nisam našao mjesta i za Obradovića, polivalentan je igrač, ali nije ga bilo u reprezentaciji.
Đogaš je ostao u uskoj svezi s vaterpolom, a gdje bi drugdje nego u Mornaru u kojem je i ponikao:
– U Mornaru sam član tehničke komisije zadužene za omladinski pogon. Osim toga sam i uz prvu momčad, putujem s njima kad god mogu, posebno zimi kada sam manje opterećen poslom.
Čujemo da ste uspješni u biznisu, pa o čemu se radi?
– Imam tri glisera i katamaran pa ih iznajmljujem. A vlasnik sam i restorana na Braču. Ponekad mi je žao što smo supruga Žana i ja ostali na dvoje djece, mogli smo još malo pridonijeti demografskoj obnovi Hrvatske, ha-ha... Ali, eto, nisam stigao, ušao sam u taj poslovni svijet koji uzima puno vremena i energije. No djecom sam jako zadovoljan: Marko (11) igra vaterpolo u Mornaru, a Eva (12) bavi se penjanjem – zadovoljno je ustvrdio bivši rasni strijelac kojega su novinari, zbog njegove brzine i nepredvidljiva udarca, često nazivali vodenom kobrom.
ĐOGAŠEVIH SEDAM:
1. Sandro Sukno (Pro Recco) 7
2. Luka Lončar (Jug CO) 6
3. Marko Bijač (Jug CO) 5
4. Anđelo Šetka (Jadran) 4
5. Ante Vukičević (Marseille) 3
6. Javier Garcia (Jug CO) 2
7. Maro Joković (Jug CO) 1