Vrijeme je za mlađe, Schumacher si to ovoga ljeta mora priznati. Put bi ga mogao navesti i u Istru, gdje ljetuje u okolici Motovuna, pa uz tartufe i malvaziju ipak shvati da je postao tek čunj za pretjecanje. Dakako, prije nego što zauvijek ode u povijest, ne treba skriviti nečiju smrt na stazi.
– Sretan sam što sam još uvijek ovdje s vama. Ako on želi otići u raj prije mene, otvoren mu je put, ali ja ne želim. To što mi je napravio u nedjelju na Hungaroringu, najopasnije je u cijeloj mojoj karijeri, zid je bio na svega milimetar od kotača – žalio se veteran Rubens Barrichello.
Schumacher mu se nije ispričao.
– Vidio sam vrlo rano da će ići s unutrašnje strane, ali nisam se želio samo pomaknuti, čuvao sam putanju. Mjesta je imao koliko hoće za proći – branio se Schumacher, ne precizirajući točno kuda je to njegov bivši suvozač iz Ferrarija trebao proći. U raj? Nije prvi put da je Schumi namjerno ugrožavao živote, potresne priče imaju Hill, Villeneuve, Coulthard, nešto za reći ima čak i njegov brat Ralf. Znali smo da je neugodan i prgav vozač, no povući se treba zato što je – spor. Šoferira u društvu anonimaca, poput Liuzzija ili Buemija, čija lica ne biste prepoznali da ih sretnete u lokalnoj trgovini.
– Radi se o sedmerostrukom prvaku koji je točno znao što radi. Bili su na startnoj ravnini, u retrovizoru je mogao vidjeti 200 metara iza sebe što se događa. Trebao bi otići k okulistu, a FIA bi mu trebala oduzeti licenciju – kaže bivši vozač Alex Wurz.
– Bolid nije skrojen po njegovoj mjeri – tako će Jean Todt boraveći u Zagrebu objasniti njegov povratnički fijasko.
Ne odgovara ni kada ga pretječu, ponaša se kao razmaženi dječačić iako je u petom desetljeću. Na povratak su ga nagovorili kako bi bio maskota, nije krucijalno da se popne na postolje. To je uloga koju Schumi mora znati igrati, bez opasnosti za druge. Glumio je već u filmovima, poput Asterixa i Obelixa, ima iskustva.
Tko navija za Schumachera nije navijač nego budala. Vozi kao da je jučer počeo, kreten.