Jug će dokazati da je veliki klub kad konačno osvoji naslov europskog prvaka izvan Gruža. Govorilo se tako izvan Dubrovnika, ali i u samom gradu. Sad kad su gospari do naslova, četvrtog u povijesti, došli u vaterpolskoj Meki - Budimpešti, i taj je uvjet ispunjen. Jug je dokazao da je najbolji u Europi, a time i u svijetu, i Hrvatska se može samo ponositi njime.
Najteže s Egerom
Čovjek kojem je pošlo za rukom odvesti dubrovačke vaterpoliste do takvog uspjeha nije Dubrovčanin, radi se o Zagrepčaninu Vjekoslavu Kobešćaku (42), ali i nije da baš nema veze s Dubrovnikom. Njegova majka Ana podrijetlom je Konavljanka.
– Imam u Konavlima puno familije, iako sam ja prilično preokupiran poslom pa nemam vremena za neka veća druženja. Ja stanujem u Popovićima, jednom mirnom mjestašcu u blizini Dubrovnika, i zadovoljan sam. Tamo nalazim potreban mir kad nisam na bazenu – kaže Vjeko.
Iza vas je sezona iz snova - čak četiri naslova?
– Da, s tim dosegom ulazimo u povijest. Bit će to sezona za pamćenje, ali mi ćemo je nastojati i ponoviti, iako neće biti lako. Pokazalo se da smo kvalitetno radili a ono što je najvažnije – dobro smo odradili izbor igrača.
Je li vam u Budimpešti pomogla činjenica da je Pro Recco igrao bez ozlijeđenog Tempestija?
– Sigurno da nam je ta činjenica pomogla, ali Recco je iznimno jaka momčad i bez Tempestija. Utakmica s Talijanima značajno se razlikovala od one s Grcima. S Olympiakosom je to bilo jedno taktičko nadmudrivanje, a Recco nas je presingom udaljio od svojih vrata, bila je to više kečerska borba. Najteže nam je, zapravo, bilo u prvoj utakmici protiv Egera, i u fizičkom i u mentalnom smislu. Jer prije toga smo imali jednu stanku od tri tjedna bez utakmica i ispali smo iz ritma.
Hoćete li zadržati ovu momčad, govori se da Perrone ostaje?
– Perrone ima želju ostati, a mi imamo želju zadržati ga. Slično je i s ostalim našim igračima. Iako smo svjesni da im je ovako uspješna sezona okrunjena naslovom europskog prvaka podigla cijenu i da su na meti i drugih klubova. Sljedećih dana ćemo se baviti slaganjem momčadi, a ono što svakako želimo napraviti je da proširimo bazu, da pojačamo rad u mlađim kategorijama.
Bone je moj mentor i ljudina
Kako ste proslavili naslov?
– Prava proslava bila je u Dubrovniku. A slavilo se i u Budimpešti, ali igrači su otišli na svoju stranu, mi ostali na svoju.
I u Budimpešti ste imali podršku svojeg vaterpolskog oca Ozrena Bonačića. Očito vam donosi sreću...
– Bone me gurnuo u trenerski posao, on je moj mentor, ljudska veličina koju cijene i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Čuli smo se često tijekom sezone i drago mi je da je bio u Budimpešti i svjedočio još jednom mojem velikom uspjehu.
Na upit koji su treneri najviše utjecali na njega, Vjeko odgovara:
- Trojica su. Bone je moj mentor i on me gurnuo u trenerske vode. Emilu Nikoliću sam bio pomoćnik u Mladosti i za njega mogu reći da perfektno vodi utakmice, da brzo donosi odluke. Ratko Rudić je na neki način objedinio sve: uvidio je širinu toga posla i shvatio da nije sve u dolaženju na bazen i držanju štoperice ili zviždaljke. On je Fatovića i mene naučio mnogočemu iz trenerskog posla.
Ako nam je slobodno nakon svega opisati Vjeku kao trenera, istaknuli bismo: zna podignuti momčad kao Bonačić, imati reakciju kao Nikolić i dobivati finala kao Rudić.
Bravo Jug, sve čestitke, pozz iz Slavonije!