Simon je bio u kolicima dok sam mu igrao s ocem, on košarku čini drukčijom

Poklonici košarke koji dulje pamte sjetit će se Marka Šamanića (47), negdašnjeg krilnog centra Done, Cibone, Zadra, nekoliko slovenskih klubova, ali i pečalbara u Njemačkoj i Francuskoj te poslije direktora Kvarnera 2010, kluba u kojem je i završio karijeru.

I za njega vrijedi teza da je, po talentu, mogao postići više no što jest no zato su mu iskustva koja je baštinio kao igrač dragocjena kao košarkaškom ocu. Marko je otac Luke Šamanića (21, 208 cm), posljednjeg Hrvata koji se zaposlio kod NBA poslodavaca.

– Boljeg smisla za sve moje pogreške, loše navike i loše izbore, nema od toga da moj sin vidi na mom primjeru kakvu posljedicu imaju određena ponašanja. No, ne zaboravite da sam ja 22 godine igrao košarku uz dijabetes. Ja sam sebi dopuštao neke stvari, ali se nisam zaje..vao. Koji mladi čovjek se ne voli podružiti, no ja sam točno znao kada i kako. Inače, Luka je karakterno drugačiji od mene. Više je usredotočen na ciljeve, a ja sam bio razbacan posvuda, mene je svašta zanimalo. Bio sam odličan đak, dosta sam čitao i sebe sam vidio u svemu i svačemu, a on se zarana odredio.

Nestrpljenje i ego su neprijatelji

Koje je to vlastite “pogreške u koracima” tata navodio sinu kao teme oko kojih treba razmisliti?

– Nestrpljenje i prejak ego. Meni je trebalo 10 godina da shvatim da mogu biti produktivan i kao šesti, sedmi igrač u momčadi i da ne mora svaka lopta ići meni. Strpljenje je odraz vjere i vizije. A kada nemaš jasnu viziju kojim putem trebaš ići, onda lutaš od nemila do nedraga.

Pa kako je to, pitamo tatu Šamanića, biti roditelj supertalentiranog sportaša?

– Puno je teže biti roditelj nego igrač. Tu moraš kombinirati ono što ti misliš da treba s kriterijima, mjerilima i vremenom koje ti nije saveznik. Često se visoki dečki fizički i emocionalno sporije razvijaju od prosjeka, a od njih se brže od prosjeka očekuju rezultati pa smo mi roditelji, u tom raskoraku, neka vrsta tampon zone. Važno je dijete zadržati razigrano i pronaći prave metode u pravo vrijeme to mi se čini najvećom umjetnošću.

Luka je draftiran 2019. i igrač je San Antonio Spursa koji marljivo trenira i vrlo strpljivo čeka svoju priliku. Je li jedna od tih očinskih dvojbi bila i sinov vrlo rani odlazak u NBA ligu, sa samo 19 godina?

– Naravno. I ne samo to. Recimo, dvojba je bila i treba li Luka iz Barcelone ići u Olimpiju što je bilo rizično. Odbili smo tada veliki novac i razmišljali razvojno u ime minutaže u Olimpiji.

Tog ljeta procjena je bila da je pravi trenutak za odlazak u NBA.

– Nismo se odlučili za to jer smo mislili da je Luka prerastao Europu, to nikako, nego smo bili svjesni da je draft stvar trenutka. Važno nam je bilo i to što će igrati u razvojnoj G ligi koja je, vidjelo se to u Austin Spurisma, dignuta na višu razinu. Mi smo sve to procijenili kao put kojim će se bolje razvijati i lakše uklopiti u NBA košarku u kojoj je sve više orijentirano na atletiku, s puno igre u visokom ritmu, nauštrb nekih taktičkih stvari kojima se u Europi pridaje više pažnje.

U NBA ligi je igrač tretiran mladim do 24 godine, daje mu se prostora da fizički i emocionalno sazre, pa se zato i događa da neki dečki koji su na draftu bili ispod Luke ranije dobiju priliku jer su zreliji.

Je li Šamanić junior rješenje za četvorku kakvu Spursi godinama čekaju pokazat će vrijeme?

– Lukina prednost je polivalentnost i on će se moći pronaći u više uloga. Nije neki uski specijalac koji može samo skakati ili pak samo šutirati, već može igrati i kao unutarnji i kao vanjski igrač.

Već ovo ljeto Luku se nadamo vidjeti u sastavu reprezentacije koja će pokušati izboriti plasman na Olimpijske igre.

– U društvu naših najboljih košarkaša, njemu bi trebala biti čast participirati. Dok su tu Bogdanović, Šarić i Simon on ne može biti nositelj, ali može pružiti ruku, primjerice u obrani može preuzimati sve pozicije. Svoj staž treba započeti skromno i ponizno i ako ne bude pozvan ne smije spustiti nos već mora pričekati svoj ciklus jer kada senatori odu on će, nadam se, biti u skupini igrača koji će nositi reprezentaciju. Zna se put, znaju se pravila ponašanja koja je Mršić super postavio, a na Luki je da se tome prilagodi bez puno filozofiranja.

U posljednje vrijeme tata Marko radi kao skaut za veliku američku menadžersku agenciju Wasserman.

– Ja prepoznam igrača, obilježim ga, napravim prvi kontakt, ali ne finiširam, ne bavim se sklapanjem ugovora.

Kao netko tko pozorno prati zbivanja na svim košarkaškim razinama, zacijelo je pozvan i da sudjeluje u Večernjakovoj anketi za košarkaša godine.

– Bogdanović u 2020. jest igrao malo, no malo su igrali svi, a on je najbolji i kada ne igra. On je naš košarkaš broj jedan. Broj dva mi je Šarić koji je dobar primjer kao netko tko nije tjelesno supertalentiran, ali s dobrom glavom i pravilnim pristupom, može napraviti karijeru. Premda je bliži svom zenitu nego Zubac, Dario ni približno nije rekao sve što igrački ima za reći. Četvrtoplasirani Zubac je pak primjer igrača koji veliki potencijal pretvara u kvalitetu kojom može doći do velikih stvari.

“Roko Ukić me oduševio”

Za trećeg u poretku, Krunu Simona, Šamana je i emotivno vezan.

– Igrao sam s njegovim tatom dok je mali Kruno sjedio u kolicima pored terena. Kruno puno više koristi glavu nego neke druge atribute. On je primjer kako netko tko s 20 godina nije bio draftiran, tko ne može skočiti glavom do obruča, može biti vrlo funkcionalan. On te tjera da razumijevaš košarku i da ju gledaš na drugačiji način.

Peto mjesto dodijelio je 18-godišnjem Prkačinu za kojeg, na primjeru svog sina, pretpostavlja kroz što prolazi.

– Nitko se ne pita koliko taj dečko ima godina, koliko rano je gurnut, koliko ga se prerano pokušava mjeriti metrom za gotove igrače. Tijekom jedne utakmice u kojoj je Roko lutao gledao sam njegova oca Nikšu, dugogodišnjeg reprezentativca i internacionalca, i po govoru njegova tijela primijetio sam stres. A to vam je puno jači stres, taj roditeljski, od bilo kojeg igračkog.

Na koncu je Marko dodao još i ovo:

– Oduševio me potez Roka Ukića, poslao je sjajnu poruku povratkom u klub za nula kuna i tako oživio negdašnji običaj povratka u matični klub u veteranskoj dobi u ime pružanja podrške klubu, a u njegovom slučaju i reprezentaciji. 

Bojan Bogdanović (Utah Jazz) 10

Dario Šarić (Phoenix Suns) 7

Kruno Simon (Anadolu Efes) 5

Ivica Zubac (LA Clippers) 3

Roko Prkačin (Cibona) 1