Još od prvog dana priprema za Euro vidjelo se da je Josip Šimunić tempirana bomba u našoj svlačionici. Kad je, naime, shvatio da nema mjesto u momčadi, uvrijeđeno je spustio nos i čekao svoju priliku za obračun sa Slavenom Bilićem. Kad je u Oslu uskočio u momčad u zadnji trenutak umjesto Vedrana Ćorluke, Joe je s Norveškom igrao 90 minuta "preko one stvari". Kao da je želio poručiti, "sad me stavljaš u momčad, kad se ovome ne igra"... Joe je bio prvi čestitar kada je Mandžukić zabio gol na otvaranju Eura! Prvi je uletio u teren, ali frustraciju nije izbrisao. Pa, je li trebao igrati? Samo jedan kriterij daje Joeu za pravo: stare zasluge!
A to je zadnji kriterij po kojem je trebao igrati. Naš je srednji branič u 35. godini i iza njega je 18 mjeseci u kojima nije odigrao više od 20 utakmica! Promašeno proljeće u Hoffenheimu, još promašenija cijela sezona u Dinamu (ozljede i slaba forma), čak ni u Prvoj HNL Joe nije odavao dojam pouzdanog srednjeg braniča. I zapravo ga je na osnovi starih zasluga Bilić i pozvao na Euro. Odigrao je Joe, naime, samo dvije dobre utakmice u tom razdoblju, one dvije protiv Turske u doigravanju za Euro...
Odmah nakon ispadanja, počeo je "fućkati" poput ekspres-lonca, da bi konačno i eksplodirao. Da je malo mudriji i objektivniji, Joe bi lijepo zamolio vodstvo HNS-a da mu organizira oproštajnu utakmicu, recimo protiv Švicarske 15. kolovoza, da primi zasluženo cvijeće i dobije pljesak navijača. I da svima nama u sjećanju ostane njegovo "veliko srce". Ovako, ružnim prozivanjem Bilića i suigrača unio je "nizozemski sindrom" u reprezentaciju, svi su mu drugi krivi, a on je, je li, žrtva. Zato što već dugo nije stao pred svoje nogometno zrcalo. Ali, i to će uskoro morati učiniti. Jer, uz oporavljenog Lovrena te Ćorluku, Schildenfelda i Vidu nije ni blizu mjesta u nacionalnoj momčadi. Tko god bio izbornik.